Prioriteti se mijenjaju u skladu sa životnim potrebama. Mijenjaju se u skladu sa životnim navikama, željama, mogućnostima. Shvatila sam to na samoj sebi u posljednjih pola godine (i više). Osjećam se zrelijom, stabilnijom, znam šta hoću i nije me strah to uzeti.



Ali, ne mogu se oteti dojmu da se neke stvari mijenjaju mimo moje kontrole i volje, što mi i nije tako drago. Posebno kada se radi o ljudima koji su ti nekada u životu mnogo značili. Odjednom, blijeda su slika neke, ne tako daleke, prošlosti i nemaš ih više za šta uhvatiti kako ti izmiču, s vremenom.




Ne bi me to, možda, toliko boljelo da na moje mjesto nije došao neko ko je nanio mnogo boli ponajviše meni, a i tim ostalim ljudima. Ne želim nikoga da blatim; naučila sam da se sve vraća i gledam da ne pričam ružno ni o onima koji su me najviše povrijedili, ali me boli gledati kako se moja dobrota ne cijeni i kako još uvijek plaćam neke zastarjele cehove za koje, na kraju krajeva, nisam kriva. Najviše od svega boli gledati kako sam nepoželjna samo zato jer sam voljela. Daš sebe da bi se na tebe zbog toga gledalo podozrivo.




Ipak, naučila sam puštati, samo ponekad imam potrebu reći šta mi leži na srcu. Naučila sam pustiti one koji su pustili mene i moj je život od tog trenutka mnogo ispunjeniji. Osim ponekad, rijetko, kad sam emotivna, kao večeras, kad mi je trebalo da me samo malo trebaju oni kojima sam nekad bila najdraža.