Kaže meni prijateljica večeras kako se divi mojoj neumirućoj nadi. Kontam se ja nešto da ja drugačije i ne bih funkcionisala. Isto maloprije napisah nekome vezano za jednu drugu stvar. Sve što jesam čini me ovakvom osobom. Pretpostavljam da bi samo izmjena jedne od tih osobina od mene načinila potpuno drugu osobu.



Pitam se, ko bih bila da nisam vječno zaljubljena u ljubav i ljude? (Ma koliko me nekad izluđivali i ma koliko nekad od njih bježala.) Koga bi mi život donio da nisam paničar i da ne očekujem uvijek najbolje iako se bojim najgoreg? Da li bih znala i voljela iste ljude da sam više strpljiva sa nebitnim stvarima i da nemam konjske živce kad trpim tuđi hod po leđima? Da li bih večeras sjedila u ovom stanu, u ovom gradu i mislila na ove ljude da nisam romantična, emotivna i da sam prihvatala izazove koji su mi se nudili misleći samo na sebe?




Stvari su uvijek najbolje onakve kakve trenutno jesu, pročitala sam negdje večeras. Još uvijek sam u dilemi da li da se složim s tim. Da li bih nešto izmijenila? Rob sam navika i dobrog, starog osjećaja sigurnosti, a privlači me sve što se ne smije, što je izazov, daleko i nepoznato. Želim zgrabiti svijet u ove dvije ruke dok na leđima nosim dom i u njemu sve što znam.