3u1

Hodam po 45 minuta i sve to vrijeme provedem sanjareći, (maladaptive) daydreaming što bi rekli englezi, to mi je možda vjerodostojniji opis stanja u kojem budem. Uhvatim samu sebe kako hodam mehanički, s muzikom u ušima, bez previše osjećaja za okolinu oko mene. Znam da to baš i nije pohvalno, ali rekla bih da sam ipak svjesna sebe i auta i ljudi toliko da se sa istima ne sudaram. A s druge strane, tih 45 minuta mi prođe kao 10, jer sam skroz u nekom drugom svijetu u svojoj glavi. Kažu da je to poremećaj, pa eto pretpostavljam da imam i dijagnozu.
Što mi je skroz ok, volim kad se mogu skroz isključiti iz čega god poželim.
Ono što mi nije ok jeste što samu sebe nekad nasekiram zbog tih sanjarenja, pa osim što zamišljam situacije, zamišljam i probleme koji ne postoje, ali me zadeveraju.

Prije par dana mi je u ruci, pri otvaranju, pukla bočica crvenog laka za nokte pri čemu sam zaradila prilično gadnu posjekotinu oko nokta i na noktu na palcu lijeve ruke. Djeca zamalo počela plakati kad su mi vidjele crvene ruke, srećom, većinom od laka kojeg sam čistila tri dana. A posjekotina je na takvom mjestu i tako je ružna da skoro žmireći mijenjam zavoje i flastere jer je ne mogu gledati.
Do tad nisam ni slutila koliko toga mogu odraditi samo jednom rukom i u koliko slučajeva će kažiprst lijeve ruke glumiti da je palac. Nespretno i teško, ali odigra svoju ulogu.

Jutros smo djecu vodili na neke kontrolne preglede i konsultacije i baš mi bude drago kad naiđemo na neke nove stručnjake, mlade pri tome, a još stručnjake u pravom smislu te riječi, koji znaju svoj posao, elokventni su, sposobni, smireni i na prvu kliknu s djecom. Neki ti merak i otići, jer znaš da te neće uvrnuti u stomaku zbog nečijeg nadmenog ponašanja. I pri tome ti pohvali djecu kako su kulturna i fina i razgovorljiva, pa odmah dan ljepši jer znaš da radiš nešto kako treba kao roditelj. To je baš lijep vjetar u leđa.

Sve je lakše kad osvane sunčan i lijep dan.