Da mi je neko pričao koliko se toga može promijeniti za godinu dana, ne bih mu vjerovala. 365 dana ne zvuči strašno. A da mi je, tek, neko rekao kako čovjek može za dvije sedmice da promijeni svoj jedan cijeli unutrašnji odnos prema nekoj stvari ili čak osobi, rekla bih tom nekom da mu nisu sve ovce na broju. Ma šta dvije sedmice, sedam dana.
Međutim, desi ti se i ostaneš u čudu nad samim sobom. Zaista je čovjek čudesno stvorenje.
Prije manje od dva mjeseca sam, hodajući kroz jednu šumu, kroz dubok snijeg, pratila stope jedne osobe koja mi je postala izuzetno važna u životu. Da sam samo hodala za njim i slušala ga, bez da riječ progovorim, mislim da bih bila u stanju preći 100 kilometara, a ne 10. Ni osjetila ne bih. Kvaka u cijeloj priči leži u lakoći razgovora s tobom osobom, u lakoći samog slušanja šta govori. Nisam morala biti mudrac da bih došla do zaključaka o samoj sebi kojih ranije nisam bila svjesna. Krije se u svakom od nas, samo nam treba neko ko će nam pomoći da to izvučemo na površinu. Meni je pomogao on. I mnogo mu hvala.
Jedna smiješna rupa u snijegu koju sam izvrtila prstom bez nekog posebnog razloga postala je predmet šale. Jedna šala vodila je drugoj, koja je dovela do one priče koju sam spomenula na početku posta. Zapravo želim samo da se, još jednom, zahvalim što je bio tu, baš taj dan da me podsjeti na ciklus života, da me podsjeti na prolaznost i na promjene kroz koje svi prolazimo, uglavnom nesvjesno. Čini mi se da je ta spoznaja do mene putovala sve do danas. Zaustavila se baš gdje joj je mjesto.
Hvala Bogu što postoji i što je tako velik. Hvala Bogu što postoje ljudi kao što je ova osoba iz priče.
Hvala Bogu što čovjek umije da zaboravi i da se privikne na svako stanje, hvala Mu na ograničenosti, hvala Mu na razumu, a i duši, jer jedno bez drugog ne bi imalo smisla. Hvala Mu što uvijek da načina da iz svake situacije nađemo izlaz.
Treba prestati brojati dane. Treba prestati brojati vrijeme. Treba uzeti vrijeme za ozbiljno. Jer ono sigurno uzima za ozbiljno nas.
Raspoloženje: Ricky Martin – Private emotion
Znaš staru narodnu izreku: “Ko drugom jamu kopa nos” 😛 Ne znam za druge ali na mene ovaj “post” poprilično motivirajuće djeluje.
🙂
caoo, :))
Konjica, ne znam, znam za onu: Ko drugom jamu kopa, fizički je radnik 😛
Da znaš da mi je drago. 🙂