…

Pisala sam prije nekoliko mjeseci o našim zlatnim ribicama i kako sam iznenađena da žive toliko dugo već, jer obično ljudima ne potraju više od nekoliko mjeseci. Naše su bile u životu oko godinu i po dana već i učetverostručile su se u veličini, činilo mi se.
Stari akvarij im je postao premalen pa smo prije dvije sedmice odlučili da kupimo veći, s boljim filterom. Uvijek ih njegujemo isto, pridržavam se rutine koju su nam predložili u pet shopu i eto, to je doprinijelo njihovom rastu i razvoju.

Međutim, otkako smo promijenili akvarij, iako je način njege ostao isti, osim što smo kupili i dodali još dvije iste ribice, te stare dvije, Lily i Zlatka, kako su im djeca dala imena, počele su da se mijenjaju. U izgledu i ponašanju. Prestale su da jedu, voda u akvarijumu je počela više da se prlja, iako je rečeno da će s novim filterom voda moći da ostane čista do mjesec dana, ja sam je u 15 dana promijenila tri puta, za razliku od prošlog akvarija, gdje sam je mijenjala svakih 10ak dana.

Zlatka je prije nekoliko dana postala prošarana crvenim flekama, a crna, Lily, je nekako… posivila i postale su skroz letargične. Malene, nove, još uvijek djeluju zdravo, plivaju okolo i jedu.
Poduzela sam sve preporučene korake da ih pokušam spasiti, dala im i neki lijek, jer vidjela sam čemu to vodi, ali Zlatkica je sinoć uginula. Rečeno nam je da su otporne i da smo uradili sve kako treba i da bi trebale preživjeti, ali jedna ipak nije. Nekako očekujem i drugu da zadesi ista sudbina.

Nisam očekivala da će mi biti ovoliko žao, to su “samo” ribice, ali mi je baš nešto tužno bilo kad sam je ugledala beživotnu sinoć. Čovjek se uvijek veže za drugo živo biće, za životinju koju hrani i gleda kako raste. Kroz djetinjstvo sam uvijek imala mace i cuke i ronila sam silne suze svaki put kad bi im se nešto desilo. Iz tog sam razloga rekla da više ne želim ljubimce jer ne želim svaki put da gledam kćerkine suze, kao jutros, kad god životinja ugine ili joj se desi nešto loše. A, s druge strane, razumijem i znam kolika radost može biti odrastanje uz ljubimca.
Jedno od mojih prvih sjećanja na djetinjstvo su upravo mačke, tatine mace, kako spavaju u obući ispred kuće, dok vani pada kiša. Miševi, koje sam našla i pokrivala listovima iz bašte. Uvijek sam nalazila neke životinje i njima se zanimala.
Roni, divni tornjak kojeg smo imali, a i hrpa lutalica koje smo prije toga sestra i ja kupile s ulice i donosile kući.
I misleći kako su ribice “manje zlo”, i pripremajući djecu od prvog dana da neće živjeti dugo, kupiš ih jer je lakše nego imati macu ili cuku u stanu, opet im posvetiš jednako pažnje da ih održiš na životu i ne bude ti ništa manje žao kad uginu.