18.12.2018.

...

Ima dana kada se osjećam kao najgora majka na svijetu.
Kada pomislim kako će noć završiti dobro, moja E. se probudi milion puta. Kada pomislim kako će dan početi dobro, ona cijeli dan kenjka i visi mi na nogama.
Razbacuje igračke na sve strane.
Baca hranu okolo i odbija da jede.
Ne dopušta da joj dam sirup kada je bolesna.

A ja izgubim živce. Tražim opravdanje u tome što 16 mjeseci nisam prespavala noć. Tražim opravdanje u manjku socijalizacije, u tome što su mi dani rutina i što je teže nego što sam ikad očekivala da će biti. Nije majčinstvo slika sa Instagrama, majčinstvo je ono što se dešava iza scene.

Tih dana, kada me prođe ljutnja i razočarenje, stignu me stid, tuga i grižnja savjesti. Stid što nisam zahvalnija na svemu što mi je dala i tuga što to malo biće ponekad sluša mamu kako galami, a ne razumije zašto. Grize me savjest kada je krivo pogledam i povisim glas, jer ona nije ovdje da bi ikome činila loše. Stigne me stid što ponekad zaboravim da sam ja njen svijet, njena zaštita, njen topli zagrljaj, što zaboravim da sam tu da njoj sve bude najbolje što može dobiti.

Želim joj biti najbolja majka na svijetu i mrzim sebe onda kada se ne osjećam tako. Kada se ne osjećam dostojnom da budem njena mama.

Ima dana kada sam budna od pola 5, kao danas, i kada bih dala sve da vratim noć i da je zagrlim onda kada počne da skače po meni prije svitanja. Ima dana kada se osjećam kao najgora majka na svijetu jer uopšte dopuštam da me neke stvari izbace iz takta. Ima dana kada samoj sebi ne mogu da oprostim, a znam da moje malo biće hoće, pa ima li šta teže za ponijeti na leđima od takve vrste srama?

19.09.2018.

Late night laprdanje

Ne želim da zvučim kao neko ko je dobrano proživio život i sada nesebično, ali nametljivo dijeli savjete i parčiće mudrosti, ali obično ovako, u kasne sate kada imam, zaista rijetku, priliku da uhvatim par sati sna, razmišljam o stvarima koje sam mogla uraditi drugačije i zamišljam kako mlađoj sebi pametujem, sve onako prstom mašući ispred nosa.

Ne bih mijenjala niti jedan momenat života kojeg živim sada, da bude jasno, ali bih se poštedila, u mlađim danima (haha), nekih bespotrebnih sekirancija, neprospavanih noći, grčeva, rasprava, ljudi, zaboga, poštedila bih se emotivnih vampira, manipulatora, dosadnih ljudi i svih onih viškova kojima se opterećujemo u 20tim. I ranije. I kasnije.

Nisam ja mudrija, ali neke stvari u životu te nauče prioritetima, htjeli mi to ili ne, pa se zapitam i nasekiram, jer joj Bože, vrijeme ne mogu vratiti, a šta bih sad dala da sam neke dane utrošila na druge ljude ili ne na ljude uopšte. Na sebe, recimo, samo na sebe.
Sve prolazi, nosila bih plastificirani podsjetnik oko vrata i stalno se podsjećala da sve prolazi. Onako kako sada pokušavam da naučim sestru, učila bih tada sebe. Nema veće istine. A onda bih s pjesmom išla dalje, jer šta može na silu i zašto bi na silu, kad bi prošlo i ovako i onako. Posebno ako nije moje vrijeme, moje mjesto, moja osoba, moj život u tom okruženju.

I da, proći će i ove moje noći isprekidanog sna, neprospavane, umorne i teške, samo mi se sad baš nešto i ne pjeva. Dok ne budem još starija i budem htjela dijeliti lekcije sebi ovoj sada...


Stariji postovi




Brojač: 269442