17.01.2017.

PWF

Pretty Woman Forum na Facebooku meni je neiscrpan izvor zabave. Kada na jedno mjesto stavite skoro 35 hiljada žena, dobit ćete oko 70 hiljada različitih mišljenja. Ne zbog onog fazona sa sisama, nego zato što žene mogu imati više mišljenja odjednom. Oprečnih.
Osim što me zabavlja, često me i nervira, ali mene općenito nervira ljudska glupost, a upravo nje na tom forumu ima u izobilju.

Nevjerovatno mi je kakva sve pitanja žene tamo postavljaju. Od onih, doista, glupih (jer postoje i glupa pitanja) do toliko intimnih da mene bude stid kad pročitam. Valjda je nekima od njih taj forum postao zamjena za Google. Ili pomagalo u braku, vezi, pošto ljudi imaju problem s komunikacijom.

Ali, hajde što one pitaju, nego kada čavke krenu da savjetuju, odgovaraju, ma da se svađaju i vrijeđaju... tačno te uvuku u taj vorteks negativne energije i trebaju ti izuzetni napori da se ne suprotstaviš količini gluposti koja tu cirkuliše.
Iznad svega, ipak, je mnogo zabavno, a sigurna sam da mnoge blogerice znaju o čemu pričam. (Nemojte se praviti da ne znate.)

26.12.2016.

...

Smatram da su ljudi, dijelom (i ovo podvlačim), sami zaslužni za stanja u kojima se nalaze. Bilo da je to sreća ili tuga, ne možemo uvijek opravdanje tražiti u drugima ili u sudbini, a da prije toga nismo pogledali u sebe.

Govorim poučena vlastitim primjerom, kada se osvrnem na dane kada sam mislila da ništa više nema smisla i da sam u nekom, kao, dubokom očaju i depresiji. Tako olako shvatamo tu riječ i sami je sebi dijagnosticiramo. Depresija, my ass.

Osim ako nismo bolesni, ako nismo izgubili najbliže, ako se desilo nešto na što nikako nismo mogli utjecati, nismo gladni i bez krova na glavom (a i tad ima jakih ljudi, koji u svemu vide izlaz), vrlo je nezahvalno sebe nazivati depresivnim onda kada imamo ljubavne probleme, probleme u školi, na poslu ili fakultetu, probleme koji su rješivi, barem djelimično, ukoliko sami odlučimo da im želimo stati u kraj.

Poznajem osobe, tačnije djevojke, koje se predaju očaju ako nisu, npr., našle partnera do 30. godine, pa sebi dijagnositiciraju neke depresije i bezizlazna stanja, predaju se tom nekom crnilu koje doliči srednjoškolkama, kunu muškarce, svoju kletu sudbinu, umjesto da izađu iz učmalosti i svoje sobe, iz svojih okvira i zone komfora, i aktivno porade na tom "problemu". Mogu razumjeti tugu zbog takve situacije, uostalom, ljudi jesu društvena bića i svima nam je potrebna ljubav i u konačnici se sve svodi na potragu za istom, ali svjesno raditi jedne te iste, pogrešne, korake i ne razumjeti zašto se ništa ne mijenja... e, to ne razumijem.

Da mogu, sad bih ovoj jednoj rekla da digne tih svojih 30 godina u guzici i digne bradu, umjesto što piše sjebane statuse po Facebook-u, pogleda se u ogledalo i osvrne unazad. Jeste, problem je u tebi, nisu krivi svi ostali zato što ne uspijevaš ostvariti normalne ljudske odnose. Promijeni nešto, očito to što radiš ne funkcioniše. Počni da se cijeniš, pa će te cijeniti i drugi, čak i sa 30 godina, da, da...


Stariji postovi