Djevojka u mojim ustima

Pročitah jutros jedan tekst koji je napisala djevojka koja je prevarila momka. Pisala je o toj prevari kao o nečemu nenamjernom, nečemu što se desilo (kao) slučajno i pokušavala je da od sebe napravi žrtvu.
Nervirala sam se sa svakim pročitanim pasusom, jer mi se čini da je autorica jako mlada i naivna.

Ubjeđivala je i sebe i svog momka da je dečko s kojim se družila samo prijatelj. Možda je u to u početku i vjerovala.



Prije nekoliko godina ja sam napravila sličnu grešku. Kažem grešku, jer sam naivno vjerovala da mogu biti prijateljica sa muškarcem s kojim se družim nasamo i intezivno. Nakon toga sam prestala vjerovati u muško-ženska prijateljstva (barem ona učestala i intimna) jer sam ubijeđena da će prije ili kasnije jedna strana početi da osjeća nešto više. Danas sam pametnija i znam da poštujem ono što imam, te sam svjesna da se na vezi ipak treba raditi.



U mom životu trenutno postoji samo jedan muškarac kojeg mogu nazvati prijateljem, a uopšte se ne čujemo svakodnevno niti izlazimo svaki vikend. Prijatelj mi je jer ga s vremena na vrijeme mogu pozvati na kafu, ispričati se s njim i sve to ponoviti za nekoliko sedmica ili mjesec dana. To što nemamo potrebu češće biti zajedno meni ne umanjuje značaj njega kao prijatelja. Također mislim da i nema potrebe da se viđamo tako često s obzirom na živote koje vodimo.



Autorica je naglasila kako je momka s kojim je prevarila svoga (momka) upoznala nekoliko mjeseci nakon početka njene veze.
Da budem jasna odmah – jedina MŽ prijateljstva u koja vjerujem da su iskrena su ona koja se razvijaju godinama i obično od ranih godina života. (A ni to ne mora biti pravilo.) Da ne budem isključiva – ja znam da postoje MŽ prijateljstva nastala i u zrelijim godinama, ali moje mi iskustvo kaže da su rijetka i gotovo nikada iskrena. Izuzetaka, naravno, ima uvijek u svemu.



Svi moji muški prijatelji, ili oni koje sam takvim smatrala, u nekom periodu našeg odnosa osjećali su nešto više. Ako nisu oni, ja sam. Bilo je to dok sam bila mlađa i dok sam vjerovala da s njima mogu provoditi isto vrijeme koje provodim s prijateljicama.



Dalje, u tekstu autorica priča o načinu na koji je provodila vrijeme s tim prijateljem. Mislim da i to igra veliku ulogu u razvoju odnosa. Gledali su filmove nasamo u stanu svaki vikend, ležali skupljeni ispod dekice, naručivali su hranu i sate i sate provodili tako. Meni se prvo nameće pitanje zašto je uopšte mislila da takvo ponašanje neće dovesti do zbližavanja? Šta onda radi s momkom? Ide na popodnevne kafe s pogledom na parkić?

Kroz cijelu priču provlači kako mnogo voli svog momka i kako ga nije htjela povrijediti, ali, eto, ipak mu nije spomenula da sa svojim drugom leži ispod dekice jer je mislila da se ne dešava ništa loše i nije htjela da momka opterećuje glupostima. Znala je da se dešava nešto loše, zato nije rekla. Ne zbog toga što ga nije htjela povrijediti.



Naravno, autorica kasnije piše da se jedno takvo ležanje pod dekicom pretvorilo u poljubac, poljubac se pretvorio u seks, onda je sve priznala momku, ostavila momka i nakon par mjeseci započela “emotivno ispunjenu” vezu sa prijateljem. Toliko o tome da nije htjela.



Mišljenja sam da je svaki čovjek u stanju da napravi granicu između prijateljskog i intimnog. Možda treba da se nauči na greškama, kao što sam i ja učila, ali danas znam da me gotovo nijedan novi muškarac u mom životu neće na kafu zvati da bi sa mnom gradio prijateljstvo. Tome u prilog ide i par primjera, gdje bih na na pozive na kafu od muškaraca koje sam tek upoznala reagovala tako da bih naglasila da, i ako odemo, to može biti samo kafa koja se kasnije neće pretvoriti u puno kafa, ručkove i nešto više. Iako sam često bila okarakterisana kao arogantna kuja koja misli da joj se svaki mušakarac, koji joj se javi, uvaljuje, u 99% slučajeva ti pozivi na “kafu”, nakon moga objašnjenja, završavali su sa: “Dobro, hvala, doviđenja i čujemo se više nikad.” Eventualno: “Javi se kad prekineš s momkom.” Prijatelj to od mene ne bi tražio.



Znam da nije normalno ležati s prijateljima ispod dekice i gledati filmove petkom navečer ako imam momka s kojim to isto radim. Znam razlikovati kafu na kojoj prijatelji s vremena na vrijeme popričaju o dešavanju u svojim životima od kafe koja se pretvara u duge šetnje parkom sve dok se sva svjetla ne pogase.



Ako neko ne zna napraviti razliku između vremena provedenog s momkom/djevojkom i sa drugim muškarcima/ženama u svom životu, te ih sve tretira jednako (s tim što se s momkom/djevojkom samo ponekad ljubi), onda mislim da ima problem sa intimnošću i posvećivanju vezi i jednom biću.

Čitajući Selinin post o njenom odlasku u Brisel, nisam mogla da se pomalo ne rastužim i ne sjetim sestre koja je prije dvije godine otišla u Beč. (Sretno, Selina! Znam da će sve biti u redu, ubrzo, jer tako mora. Samo hrabro naprijed! :))




Prije nego što je otišla, nisam se nešto pretjerano uzbuđivala oko toga. Bila sam svjesna da ide, da ostaje dugo, da se nećemo više viđati kao prije (prije toga smo četiri godine nas dvije živjele zajedno, same), ali nisam bila tužna kao roditelji i to me, iskreno, pomalo i zabrinjavalo. Počela sam da sumnjam da nismo toliko vezane, da sam hladna i da ne shvatam ozbiljnost našeg budućeg odnosa na daljinu.



Kada je došao dan da krene, pozdravila sam se s njom kao da ide u drugi grad u BiH, nisam plakala, ispratila sam je kući kod roditelja i otišla vani. Roditelji su je autom odvezli u Beč i ostali tamo s njom preko vikenda dok ne nađe fakultet i ne shvati kako se kretati gradom, jer tamo je bila apsolutno sama, nikoga nije poznavala. Zbog toga sam osjećala tugu, jer sam se pokušala zamisliti u njenoj situaciji i znam da ne bi bilo jednostavno.


Par sedmica poslije imala je krizu i htjela je da sve ostavi i vrati se kući. Stalno je plakala. Taman tada nekada stigla joj je jedna prijateljica, koja je također planirala da nastavi školovanje tamo, i sestra je prestala da pominje povratak kući, a nama kod kuće je laknulo. Kaže da Beč sada voli kao da je to grad u kojem je oduvijek bila i da se tamo osjeća kao kod kuće. Brzo je stekla prijatelje, našla ljubav i završila školovanje.




Onog dana kada sam je ispratila u Beč izašla sam vani i obavljala svoje svakodnevne obaveze, ne razmišljajući previše o tome. Nekad pred večer sam se vratila u stan u kojem smo živjele zajedno četiri godine. Vrata njene sobe bila su širom otvorena. Soba je bila pospremljena i izgledala je nekako prazno, jer moja sestra je prznica koja je vazda živjela u neredu, što je mene mnogo nerviralo.



U trenutku kada sam vidjela njenu praznu sobu počela sam da plačem kao malo dijete. Plakala sam na sav glas, gotovo jecajući, jer mi je odjednom došlo do mozga da moja sestra više nikad neće živjeti sa mnom, da će od tog dana pa ubuduće ona meni biti samo gost, da neću više moći da vičem na nju zbog nereda, da se brinem kad će da se vrati iz izlaska i očekujem otključavanje vrata, znajući da je ona.

Uvijek sam govorila kako najviše volim biti sama sa sobom. Nikad mi nisu bili potrebni ljudi da bih se osjećala sigurno i ispunjeno, jer biti sam i biti usamljen i nije isto. Znala sam biti usamljenija sa pogrešnim ljudima pored sebe.
S druge strane, vrlo često, vrlo loše iskorištavam tu svoju samoću. Koliko god volim taj osjećaj spokoja i rahatluka kada ne moram ni s kim da razgovaram, toliko mi moje misli znaju biti najveći neprijatelj i u toj svojoj samoći redovno sam tražila nešto što bi zaglušivalo moje uporne misli. Morala je to biti muzika, film, knjiga, uvijek neka distrakcija da sama sa sobom pobjegnem od sebe.

Naučila sam prihvatati tu svoju stalnu borbu sa apstraktnim u mojoj glavi, jer očito je nisam mogla pobijediti. Voljela bih, ponekad, da znam da je napišem ili nacrtam; možda samo treba da izađe negdje.

Učim samu sebe kroz moja zaglušujuća osamljivanja. Sav višak vrištećih tokova misli u svojoj iracionalizaciji često projektujem u ljubav. Zato me nekad ima previše kad se dajem, zato sam zahvalna kada me neko voli ovakvu prenaglašenu u mojim reakcijama, pitanjima i hirovima, u mojoj brizi, histeriji i materinskoj mene, kada misli da nisam luda, samo malo šašava, zaljubljena u samoću, ali najrađe onu u dvoje, da šutim o nečemu što nije samo u mojoj glavi.