Djevojka u mojim ustima

Life starts all over again when it gets crisp in the fall.

Mene nekad pravo nervira to što ne mogu nikako da pobjegnem iz jednog šireg kruga ljudi u kojem se svi, na ovaj ili onaj način, poznaju. Ako se ne poznaju međusobno, onda znaju nekoga ko zna tog nekog drugog, ono, jaranica od jaranice jaranovog jarana druga od rodicine zaove prijateljica.




Rješenje bi, eventualno, bilo odseliti se na drugi kraj planete, ali i tu bih garant našla nekog Bošnju, koji bi najvjerovatnije znao neku prijateljicu neke ribe koju ne podnosim, jer ljudi koji znaju ljude su uvijek bliski s nekim koga ne voliš.




Dala nam tehnologija tako pristup svemu, pa ništa lakše nego sposobnostima vrhunskih špijuna (ili žena) iskopati (a još gore slučajno!) kako se i ljudi s kojima nisi tako blizak, a eto nekako ih znaš, znaju baš one ljude koje bi ti iz svog života lansirao u drugu galaksiju. Ali neeee, čitav život ćeš znati samo ljude koji znaju ljude koje ti ne možeš smisliti ili zbog kojih se osjećaš nelagodno i želiš da pobjegneš iz kože kad im čuješ ime.

Prije par dana, ispred Predsjedništva, oko 22h, bivšoj kolegici s posla, neki bubuljičavi klinac, koji misli da može sve na svijetu jer ima nekih 17ak (a možda i manje) godina, uz prijetnju nožem, prislonjenog na leđa, oteo je tašnu.


Prije nekoliko godina Denisa su ubili naočigled i sramotu sve i jedne osobe u tramvaju te večeri. Čitam nedavno da je nekog dečka, isto tako na ulici, napao nožem neki žgoljavi, životom nezadovoljni i poremećeni lik… jer nije važno koliki si i koliko si glup, sve dok imaš nož. Sramotnija od toga je nemarna reakcija organa reda, odvratne nam policije, koja je izbodenog dečka uz uvrede i prigovaranja vodila u hitnu, jer zašto bi oni radili išta što nije njihov posao. Pardon, što im dobrano ne platiš.




Bilo je nekada vrijeme kada sam se u Sarajevu osjećala sigurno, naročito u svojoj mahali, i čim bih prošla Katedralu, bez obzira na doba dana i noći, nisam osjećala strah. U zadnjih nekoliko godina to nije tako. Čim padne noć, ako sam se zatekla vani i idem negdje sama, pa čak i svojom ulicom, prati me taj neki neugodni osjećaj da će svakog trena neka budala da iskoči iza nekog ćoška i pokušati nešto da mi otme ili, ne daj Bože, da me povrijedi.Hvala Bogu, to se dosad nije desilo, ali bilo je neugodnih presretanja gdje bi me likovi navalentno i bez imalo pomisli kako se ja, kao djevojka, zbog toga osjećam, spopadali postavljajući lična, neugodna pitanja. Ili su zviždali i dobacivali iza leđa, u najmanju ruku. Ništa od toga ne čini da se osjećam sigurno, naprotiv, u mene je ušao strah da bi svaki od njih mogao da mi naudi na neki način. Mrzim čuti korake iza leđa.




Mrzim taj osjećaj nesigurnosti i straha da ne bih bila u stanju da se odbranim, a nekad sam voljela noć i znala sam sama da šetam i hodam po gradu u gluho doba noći. Najtužnije od svega je što ti niko, ali niko ne bi priskočio u pomoć da te na ulici tako napadne neka budala. Ljudi su otupili na tuđe patnje i prošli bi hladnokrvno pored tebe, dok ti neka budala otima tašnu, mobitel, prijeti, tuče te ili pokušava silovati. Niko nije pomogao mojoj kolegici, niko nije pomogao Denisu, ni dečku o kome sam čitala.
Zašto bi iko pomogao meni?