Djevojka u mojim ustima

Znala sam da sam velika cura i da iskreno volim kada nakon hanimun faze nisam pomislila da ga više ne volim i kada nisam osjetila komešanje u stomaku jer nešto nije štimalo.

Znala sam da ga volim, kao žena čovjeka, kao ljudsko biće, kao dijete, kada mi je vrijeme koje je prolazilo donosilo mir i zadovoljstvo što ga imam, što ga ne gubim, što jesmo, kada sam ga željela još više, još duže, kada sam osjetila komešanje u stomaku jer sam ga poželjela zauvijek.








Za jednu pjesmu koja ima baš tužne stihove, note su apsolutno zaljubljeno ljubavne. 🙂

Vjerujem da je većina žena bila u neugodnoj situaciji gdje je morala da odbije nekog barišu isticanjem da ima dečka. Kažem neugodnoj, jer situacija postane neugodna onda kada onaj koji se nabacuje nije shvatio koliko je sati nakon mnogih ljubaznih i suptilnih odbijanja. Onda kada djevojka izričito kaže: “Imam dečka”, vjerovatno je već iscrpila druge načine. Osim ako pitanje onoga koji se nabacuje nije jednako direktno, pa da zaslužuje isti takav, direktan “imam dečka” odgovor.




Zanimljivo je i kako muškarci (a vjerujem da je tako i muškarcima sa djevojkama) imaju neki radar koji se pali na crveno čim je neka djevojka u njihovoj blizini zauzeta. Nekim čudom, ta djevojka, sada kada je nečija, postane tako osebujno zanimljiva, ma neodoljiva.




Onda kada bi me neko direktno pozvao na piće, a da prije toga nismo bili dobri prijatelji i da se nismo inače družili i izlazili, odbila bih uz ljubazno “hvala, ali imam dečka”. Ako je onaj koji me poziva normalan i bez kompleksa, zahvalit će mi se na iskrenosti i bez smaranja produžiti dalje. Nažalost, takvih situacija imala sam tek nekolicinu.

Međutim, mnogo je učestaliji način barenja i ispipavanja terena onaj “okolokole” gdje se lik javi sa nekom small talk pričom, đe si, šta ima, đe izlaziš, đe se kupaš, hihi pihi i to tako razvuče na redovno javljanje danima. Nisam naivna da vjerujem da mi se iko s kim nemam ranija, dublja poznanstva javlja da bismo razvijali neko aman prijateljstvo, iako većina takvih ima baš taj izgovor.


Kada nanjušim njihove namjere, a nanjušim ih odmah, moji odgovori su ljubazni, ali dovoljno kratki i direktni i ne baš šaljivi, jer ne želim da im na bilo koji način dajem do znanja da sa otvorena za bilo šta više od obične razmjene informacija. Da ne bude zabune, rado ću porazgovarati sa svima o određenim temama ukoliko vidim da onaj koji se javlja zaista želi da povede konstruktivan, normalan razgovor. Nažalost, mnogo puta i to bude protumačeno pogrešno.




Za mene problem nastaje onda kada se ta moja ljubaznost tumači tako – pogrešno. Ukoliko odmah kažem da imam dečka, bivam okarakterisana kao nafurana kuja koja misli da se njoj svako živ nabacuje i kako nisam nimalo otvorena za mogućnost da taj neko samo želi da se druži. Yeah, right…
Ako, pak, budem ljubazna pa pokoji put popričam s tom osobom, makar sasvim suzdržano i ljudski, pa se kasnije sazna da imam dečka, onda bivam okaratkerisana kao sebična, hladna kuja koja samo zavlači jadne muškarčiće i ne daje im do znanja kako stvari stoje. Mač sa dvije oštrice na kraju kojeg je djevojka – pretpostavljate – kuja.




Tako me, recimo, bario jedan i javljao se danima. Nisam tada imala momka, ali nisam bila zainteresovana ni za njega, pa sam suptilno to pokušavala dati do znanja, pronalazeći razne izgovore da ne izađem s njim. Kada se jednom ponudio da me otprati na stanicu, iako živi na drugom kraju grada, i kada sam na to rekla da mi je žao, ali da zaista e bih da ga zavlačim, jer nisam zainteresovana, nazvao me (pogađate) nafuranom kujom i blokirao na Fejsu, avaj!

Bilo je i situacija gdje bih na moju izjavu da imam momka dobijala odgovore tipa: “Javi se kad prekineš”, “Samo si 6 mj u vezi? Pf, šta je to!”, “Ako si zauzeta, nisi oduzeta”, “Pa prekini”, “Pa šta ima veze, imam i ja djevojku” uz ponavljanja jedne te iste priče svakih par mjeseci. Skontala sam na kraju, ako se javljaju na društvenim mrežama, a u 99% se javljaju, najbolje pali ignorisanje oltiga sveti seen. Nekulturno jeste, ali je i efikasno.



Bilo je tu i onih za koje su urgirali prijatelji, koji su se javljali s pričom o prijateljstvu da bi na kraju očajnički zapomagali kako sam ja djevojka njihovih snova… u svakom od tih slučajeva ja sam bila jedna sebična, hladna kuja, kurva i rospija, bilo da sam sretna i zauzeta, sama i nezainteresovana, ljubazna ili zaista kuja.




Da ne pričam o situacijama kada sam sama, ali mi se onaj koji se uvaljuje ne sviđa. Kakve tad marifetluke moram izvoditi da izbjegnem sočni nadimak. Jer, kako to da mi se on ne sviđa, a nemam momka? Kako to da nisam za kafu, ili kako mislim “nisam zainteresovana”?

S obzirom da se o ukusima ne raspravlja, teško je reći šta je za koga dobra muzika. Npr. turbo folk je kod nas najrasprostranjeniji i najslušaniji žanr, a ja ga, opet, ne smatram (dobrom) muzikom. I nisam ga nikad slušala, osim u situacijama i na mjestima gdje sam bila prinuđena. Naučila sam s vremenom i da ne osuđujem ljude koji to slušaju, i ne mogu reći da neko ko sluša takvu muziku nije dobar čovjek, ovakav ili onakav, jer to nije istina, pošto znam dobre ljude koji slušaju lošu (po mom mišljenju) muziku. Ipak, vjerujem, i pokazalo se, da su nam karakteri različiti i da ne bismo nikad mogli ostvariti dublje i značajnije odnose.




Moji su se muzički ukusi mijenjali s godinama i skakala sam sa žanra na žanr. Dok sam kao tinejdžerka imala i omiljene bendove i revnosno pratila njihov rad, danas to i nije tako. Ne kupujem više albume, ne skupljam ih, jer sve je dostupno sada i odmah. Neki od tih bendova i dalje su mome srcu dragi i rado ih slušam i živim za dan da ih čujem uživo.




U posljednjih nekoliko godina pronašla sam se u nekom indie rocku, folk (hah!) rocku… tipa The National, Mumford and Sons, Bon Iver… i baš uživam u njihovoj muzici. The National sam slušala u Zagrebu prije 2-3 godine. Bilo mi je to divno iskustvo, iako sam ih otkrila tek nešto prije koncerta. Bila je to ljubav na prvu pjesmu.




Ono što mi je još zanimljivo jeste kako se uvijek sjetim osoba koje su mi te bendove preporučili. Nekako ih povezujem s njima i vazda im se zahvalim (u sebi) na tako divnim otkrićima. The National sam otkrila preko jedne djevojke koja i ne zna da ja postojim, čitajući njen blog, i kad god pomislim na The National i ona mi je negdje na umu. Tako je i sa Mumfordima i ostalima. Tako je i sa knjigama. Onda kada sam zavoljela Lovecrafta i Kinga, zauvijek sam zapamtila osobe koje su me s njihovim radom upoznale.




Hvala svim znanima i neznanima na dobrom ukusu koji su uspješno infiltrirali u mene.