Djevojka u mojim ustima

Kao većina žena, pretpostavljam, nisam u potpunosti zadovoljna svojim tijelom. Uvijek mogu naći nešto što bih htjela da je drugačije, i iako sam sebe prihvatila i zavoljela, u odnosu na godine prije, kada sam se vješto skrivala ispod odjeće, ta samoljubav nije na takvom nivou da mogu reći kako mi se sve na meni apsolutno sviđa i kako nikad ništa ne bih mijenjala.




Pomalo je sebično to i bezobrazno, ali nadomjestak za to tražila sam u ljubavi drugih ljudi. Kao da bih se lakše prihvatila ako oni te mane na meni ne bi vidjeli. Ustvari je obrnuto.

Na stranu ljubav porodice kojima smo uvijek najljepši i najbolji, ne mogu se sjetiti ijednog muškarca u svom životu koji mi barem jednom nije kroz šalu provukao da nešto na meni ili u vezi moje osobnosti nije baš tako divno. Bilo je i onih koji su me navodno voljeli, a otvoreno su govorili kako ima i boljih od mene. Gdje mi je ova pamet tada bila…


Daleko od toga da ja mislim kako sam realno najljepša i najbolja, pa čak i onima koji me, kao, vole, jer realno nije tako i apsolutno je prihvatljivo da moj muškarac pomisli da je neka druga žena lijepa, zgodna, pametna ili čak nešto to više od mene. Ali, nije mi nekako prihvatljivo da moj muškarac to jasno i glasno govori meni. To je nešto što bi trebao da zadrži za sebe i da nikad ni u šali to ne kaže ženi koja ga voli i koja je u njega zaljubljena kao da je jedini muškarac na svijetu. Jer žensko srce je sujetno i lako ga povrijedi dozivanje iz svijeta srčane, velikodušne, sveobuhvatne ljubavi koju gaji i osjeća za svog muškarca.




Moj muškarac i ja se često zezamo na račun izgleda jedno drugoga. Ali, ima jedna razlika u svemu tome u odnosu na sve pošalice kroz koje bi mi oni prije njega rekli da nisam “najljepša žena na svijetu”. Razlika je u tome što u dodiru svog muškarca osjetim koliko me voli i prihvata. Razlika je u tome što u njegovom pogledu vidim koliko me iskreno želi. U njegovom osmijehu koji mi uputi s ljubavlju, u njegovoj šali koja je samo šala, i ja to osjećam i znam. U njegovom “ti si meni najljepša na svijetu”, u kojem nema ironije, ali ni pretjerivanja, ne zato što jesam najljepša, nego zato što me on toliko voli da sve ono što meni smeta u vezi mene, on pretvara u ljubav.

Jedna od stvari koje mi mnogo, mnooogo idu na živce su muškarci koji su hrabri samo kada su u čoporu. Istina je, zapravo, da nema ništa jadnije i plašljivije od muškarca koji se oglašava samo tada. Obično su takvi najglasniji, najpametniji, najduhovitiji… koja djevojka ih ne bi poželjela sada i odmah, tu na licu mjesta!


Takvi su pojedinačno manji od makovog zrna, hodaju pognute glave, nesigurni u sebe, upiškili bi se da im djevojka priđe. Rijetki su oni koji se okuraže da dobacuju iza leđa kada su sami. Takvi su obični s razumom na Vi.




Žurim sinoć da se nađem s prijateljicama. Nosim čizme na petu i u suknji sam. Znam da privlačim pažnju, ali nisam ipak provokativno obučena. Žureći tako i ne gledam pored koga prolazim, ali u jednom trenutku čujem muški glas kako govori namjerno dovoljno glasno da ga čujem: “Gledaj što ova gazi!” i popratni, posprdni komentari su mi sve tiši dok se udaljavam. U tih par sekundi razmišljam da li da izignorišem ili nešto kažem. Odlučim da se zaustavim. Stanem tako i naglo se okrenem, upućujući mu jedan “šta hoćeš ti” pogled s podignutom obrvom. On se u sekundi unezgodio, i zbunjeno pogleda u prijatelja. Vjerovatno, dušica, nije očekivao da ikako odreagujem, nego da pustim da mi dobacuju s leđa u miru, i tako me prljaju svojim malograđanskim komentarima.




Da mi je samo da znam šta leži iza takvog patetičnog ponašanja. Je l’ mu mama nije dala sise kad je bio beba, pa je zakinut ženskom pažnjom, očajan za bilo kojom i jedini način da je privuče jeste da bude najglasnija seljačina? Šta?

Bila jednom jedna Morgana koja je svakog dana tramvajem išla na posao, a bogme i vraćala se s posla. Nije joj to teško padalo, jer su ljudi bili civilizovani i kulturni, znali su svoj red prilikom ulaska i izlaska iz istog, čekalo se strpljivo da putnici izađu da bi drugi ušli, besposlene, zle vještice nisu se ujutro gurale da onako sjede u tramvaju, a Morgana nije morala kroz zube da cijedi zadnje atome uljudnosti da bi zatražila od ljudi da se maknu sa vrata da se može ući. Revizori nisu maltretirali ljude bez karte, jer su ljudi kupovali karte koje su imale vrlo razumne cijene.

Svima je bilo lijepo i svi su se sretno vozili u lijepom, čistom, mirišljivom, javnom prevozu do kraja života.