…
Mene, onako, prilično nerviraju ona međusobna ženska tepanja, tipa: srculence, mila, ljepotice, lutkice, dušice, srećice, kuče, mače…
Znam s vremena na vrijeme reći “draga”, a to je onda stvarno od neke dragosti. Ako tepam, zezam se.
Inače ne volim tu pretjeranu ljubav i ushićenost među prijateljicama, nisu tu meni čista posla. Još manje volim ljude koji sve vole, svima se obraduju, sa svima su super i sa svima su prijatelji. Ne možeš, bolan, sa svima biti isti, jednako razdragan, ne možeš se svakome isto obradovati i ne možeš isto pričati sa prijateljicom od 10 godina i nekime koga znaš tri dana. Ako možeš, onda si smutljivac jedan licemjerni. Takvi ti obično iza leđa pričaju sve ono što ti nikad ne bi rekli u lice.
Imala sam jednu kolegicu na fakultetu koja je UVIJEK imala osmijeh od uha do uha. Ulazi u salu, osmijeh pleše oko glave. Obično nasmijani ljudi trebaju da poprave dan kada ih vidiš. Nakon nekon vremena, ja nju kad bih ugledala, meni bi mrak pao na oči. Počela je da mi izgleda ko neki zli lik iz filma koji osmijehom skriva svoje prljave namjere.
Još zamisli osobu koja se tako smije i tepa ti…
One cold morning
Ne znam zašto tačno, ali ova pjesma me svaki put vrati unazad jedno 11-12 godina, u hodnik ispred kabineta hemije. Bila je jesen, gurali smo se promrzli rano ujutro, čekajući profesoricu, a ja sam slušala ovu pjesmu i zavoljela je zauvijek.