Gledam maloprije video hapšenja jedne babe u Osijeku. Naime, baba je prešla pješački na crveno i na upozorenje policajca da stane, jer je napravila prekršaj, baba se oglušila i nastavila ići dalje. Policajac je, zatim, upalio kameru i krenuo za njoj, obavijestivši je da se sve snima i ponovo pokušao da je zaustavi zbog učinjenog prekršaja.
Pošto baba nije htjela nikako da stane, te se pri tome opirala policajcu i počela da ga naziva “bezobraznim” i “lopovom” i da viče da je pusti, policajac je bio primoran da joj stavi lisice. Kako se baba i tome žestoko opirala, završila je na tlu, gdje je policajac na jedvite jade uspio da joj stavi lisice i privede babu. Sve to je bilo popraćeno babinim zapomaganjem, jer “ona nije ništa uradila”.
Čitam komentare na taj članak i vidim da su mišljenja podijeljenja. Od toga kako je policajac u pravu i kako je samo radio svoj posao, te kako u nekoj drugoj državi nijedan pješak ne bi prošao bolje u slučaju opiranja i neposlušnosti, do toga kako je bezobrazan i grub jer se tako ponaša prema starijoj ženi koja ne može da se brani.
Video jeste neugodno gledati i vidjeti staricu u takvom stanju pomalo je žalosno, ali šta uraditi kada je neko bezobrazan i misli da ima pravo na sve samo zato jer je “stariji građanin”?
Mnogo puta sam gledala starce kako prelaze ulicu na crvenom, prelaze mimo zebre, galame na mlađe jer misle da imaju pravo prvenstva u svemu… Kod mnogih nema lijepe riječi, nema “molim te”, nema pitanja, samo sila, galama i bezobrazluk, a zašto? Jer imaju preko 60 godina i stekli su imunitet na sve zakone i pravila?
Koliko sam slaba na stare, kulturne ljude, toliko me nerviraju i ljute ti bezobrazni starci. Da ju je auto udarilo na tom crvenom, ne bi bila kriva ona, nego vozač, a možda i policajac što nije reagovao.
Uz izgovor da se ne treba baviti “sitnim” problemima poput prelaska na crvenom, te da se treba pozabaviti većim stvarima, ne čini se ništa, pa tako imamo “sitne” prestupnike koji nas koštaju živaca, reda i mira, pa i života.
…
Ovaj je smog pravo ogledalo ove nam, odvratne, države. Mutna, prljava, smrdi, teška, glupa, dosadna, uguši te i nemaš gdje da pobjegneš jer ne vidiš gdje je sunce. Takva je država, takvi su političari, takav je narod…
Fue un flechazo…
Postoje neke stvari koje me nikad ne prestaju zanimati, koje mogu stalno ponavljati, gledati, slušati do mjere dok ne počnem da ih sanjam. Tu se najčešće radi o serijama ili muzici, pa ima tako nekoliko serija koje sam gledala po više puta, što zbog radnje, što zbog glumaca.
Koliko sada ne volim indijske i turske serije, toliko sam nekada voljela španske. Mislim da svi znaju za Milagros, a možda i Sos mi vida, u kojoj također glume Arana i Oreiro (Mili i Ivo :D).
Prije par godina sam otkrila da Arana zna da pjeva i da ima onaj fini, seksi, hrapavi muški glas, onaj pojeo-sam-kutiju-cigara-i-popio-viski-za-doručak glas, što mene stalno vraća na to da ga slušam. A i gledam. Ima nešto neukrotivo u njegovoj ličnosti što ga čini izuzetno privlačnim, iako nije muškarac za kojeg se može reći da je lijep. Ako ima koja žena da tvrdi da nije pomenute serije gledala samo zbog njega i načina na kojih se njih dvoje ljube, laže.
Sada kada sam otkrila njegov muzički izražaj, nikad me isti neće prestati zanimati. 🙂