…

Ovih mjesec dana koliko traje ovo, da ne kažem, sranje od vremena, meni su potrebni izuzetni napori da s osmijehom izađem među ljude. Hajd što se ništa ne vidi i što imam osjećaj da sam zarobljena u Silent Hillu ili u Kingovoj knjizi, uglavnom me boli glava, i ne mogu da dišem bez kašljanja, te sam vazda ljuta, pa nepotrebno tersam ljudima ko da sam u PMSu čitavih mjesec dana.

Ima tu i tamo pokoja stvar i osoba što mi vedre kad je mračno, ali i to je trenutna epizoda raspoloženja, prekratka da bih zanemarila ovo sveopšte stanje sive agonije koja se ne diže i nema izgleda da će uskoro.




Ovo je kao zatvor, jer hajde izađi vani, pa se truj lagano, a hajde sjedi u kući, pa pričaj sa zidovima… Ja se nešto ne sjećam da je ovako uvijek bilo. U Sarajevu sam dobrih 10 godina i pamtim možda 2-3 ovakve zime.



Pa uđem u stan, iz nekog razloga sva preznojena, zakašljana, usmrđena, sve mi bijelo pred očima i jedinu radost nađem u svojim svjećicama i mirisima, da sebi svoj zatvor malo ljepšim učinim.




Moj duboki naklon i poštovanje ljudima koje ovo *určevito vrijeme ne dira u dušu, pluća i čitav sistem.



“Monsters are real, ghosts are real too. They live inside us and sometimes they win.” Stephen King

Nisam nikad nikome pričala o takvim strahovima, jer iracionalni su, pa neko ne bi ni shvatio, neko bi se smijao, neko rugao… u suštini, koga briga. Kao i za mnoge druge stvari, često mislimo da smo sami u nečemu, pa sam i ja znala da mislim kako sam usamljena u nekim svojim strahovima.



Čitam maloprije neku listu takvih strahova koju je neko sastavio i vidim da nisam sama u tome. A ako nas je dvoje, onda nas je i dvije hiljade i dvoje.




Recimo, ja se pomalo bojim liftova. Nije to sad neki veliki strah, ali jedna situacija iz djetinjstva, kada sam se zaglavila u liftu između dva sprata rezultirala je tome da se i danas dan bojim liftova. Onih starih doduše, ovi moderni me manje plaše. I bojim ih se uglavnom kada sam sama u njima. Kada idem rođaku koji živi na 13. spratu, a moram sama da budem u tom starom liftu, osim što se sjetim svake sure i molitve koju znam, kroz glavu mi prođu najgori mogući scenariji. Od toga kako će da sve žice popucaju i ja ću u slobodnom padu da se zalijepim za pod kao palačinka, kako će se zaglaviti između dva sprata, pa će prilikom mog izvlačenja iz lifta, on da krene i presiječe me, kako će da mi uleti neki manijak, pa me ubije, siluje, ozlijedi…




Imam i iracionalni strah od ronjenja. Također trauma iz školskih dana. Bojim se da, ako zaronim, neću moći da izronim, ili da će me nešto povući na dno, da ću se nagutati vode i ugušiti se.




Iako živim na petom spratu, imam strah da ću ugledati neko lice na prozoru. Zato moram, moram da spustim roletne. Ne volim ni da mi je ormar otvoren, bojim se da će nešto izaći iz njega.


Bojim se da ću ugledati nešto iza sebe u ogledalu kad se navečer umivam.

Da ću, kada ulazim navečer u stan, prilikom paljenja svjetla, osjetiti nečiju ruku na prekidaču.



Često, kada uvijam ili peglam kosu, u ustima držim šnalu dok podižem kosu. Imam iracionalni strah da ću baš u tom trenutku pasti i probosti sebi nepce.


Ne volim ni da mi mašina za suđe stoji otvorena sa onim izvučenim žicama za sušenje. Bojim se da bih se mogla spotaknuti i nabosti na viljuške i noževe. Bojim se prolaziti ispod skela, zimi vrlo pažljivo hodam, jer ja ne zamišljam da ću samo pasti i udariti se, ja zamišljam vanjske lomove, mozak kako curi, udove na sve strane. Isto je i sa autima, kada je zeleno, uvijek sačekam da pogledam da su sva auta stala, pa krenem jer vazda vidim neku budalu kako me raznosi po asfaltu.




Bojim se gušenja hranom, jer jedem halapljivo, bojim se, ustvari, da ću biti sama kada bih se počela gušiti i neće biti nikoga da me spasi.


Ne volim da spavam leđima okrenuta prema vratima koja, uzgred rečeno, uvijek moraju biti zatvorena, bilo da spavam sama ili s nekim, jer ako ne vidim vrata, zamišljam da neko stoji na njima i gleda me. Ruka ili noga ne smije da visi sa kreveta; ko zna šta čami ispod kreveta da me uhvati za nj.




Kao dijete sam se bojala da će se u umivaoniku napuhati krvavi balončić iz kojeg će, kada pukne, izaći TO* ili paukovi ili nešto strašno…


Ni ranije nisam voljela, a ni sada ne volim da spavam u sobi sa porculanskim lutkama. Imam kod roditelja dvije i jednog klovna metra dužine. Klovn je sada na tavanu, a lutke sam odnijela u drugu sobu. Bojim se da šetaju noću, onako bezdušne, jednolične i hladne.




*