Subotnje je popodne, a može biti i nedjeljno, i ljeto još nije spržilo zrak svojom žestinom. Početak je mjeseca juna, turisti još uvijek nisu preplavili grad i neobično je tiho za to doba dana. Nosim samo tanku haljinicu i ležerno prebačen pulover preko ramena. Stopala mi se raduju sandalama dok svježi vjetrić pirka između prstiju i ispod haljine.
Sjedimo sami ispred jednog usamljenog kafića, sto i stolice su na trotoaru, ali ne smeta, jer nema prolaznika. Pomalo pričamo, pomalo gledamo u daljinu i šutimo, dok udišem miris grada u rano ljeto i zalutali dah zelenila iz obližnjeg parka.
Osjetim sunce na vratu i na rukama i gledam njega kako žmirka ispod sunčanih naočala. Čitav svijet stao je u taj mali kafić na ćošku, u bojama buđenja i mirisu toplih krofni. Otišli smo tamo malo prije vremena, da lijeno čekamo trenutak kada će zaista doći.
[IMG]http://i63.tinypic.com/2re5out.jpg[/IMG]
Kao kofol
Moram priznati da sam mnogo rahatnija otkako sam prestala da čestitam rođendane i Nove godine ljudima s kojima ne pričam u toku godine. Nije da je to meni predstavljalo neki teret ili obavezu, ali smara me pomalo to glumatanje iz kurtoazije, kada nas, mora se priznati, i nije baš briga za ljude s kojima nismo u kontaktu. Mene barem nije. Totalno sam ravnodušna, pa im ravnodušno ne čestitam ništa.
Jedan od razloga što mi je zid na Fejsu zaključan je i taj. Kome je zaista stalno, čestitaće porukom, sms-om, nazvaće… Nisam se jednom uhvatila u situaciji da mi bude mrsko poslati PP nekome za rođendan, jer je zid zaključan. Nije da je to neki veliki posao, ali je privatnije, pa samim tim shvatim koliko mi je nevažno, ako ne mogu da izdvojim 20 sekundi da otipkam tu poruku. A i meni draže kad mi pišu samo oni koji zaista misle na mene.
Dobila sam jednom, na zidu tako, poruku za rođendan koja je glasila: “S.R.” Odgovorila sam: “H.” Pa, brate, ako ti je mrsko napisati dvije riječi, nemoj nikako, ispadaš seljačina.
A da ne pričam kako sam rahat otkako sam prestala održavat neka kobajagi i redaradi prijateljstva. Lijepo je s vremena na vrijeme otići na kafu s nekim koga niste vidjeli dugo vremena, ali još je ljepše kada je to samo to. Kafa u ihahaj koliko vremena.
Za nove stare…
Meni je ova Nova godina tako srkletli, svaki put, i ja samo jedva čekam da prođe sva ta frtutma oko iste, pa da prođe januar, eh, pa da onda prodišem. Iako sam do prošle godine imala legitimne razloge da Novu godinu, njen doček i sve oko toga mrzim, prošle godine sam uživala i nakon dugo godina dočekala s nekim s kim sam to zaista željela, mene opet takva nervoza uhvati, da ja nemam pojma što je to tako.
Ne mogu pronaći nimalo ljepote u decembru i januaru (posebno po ovom nevremenu), uhvati me nervoza i tjeskoba od ove užurbanosti i gužve, od pitanja: šta, gdje, kako, s kim, decembar je kraj, a januar početak, a ja ne volim ni jedno ni drugo, daj ti meni sredinu palačinke. Moram priznati, ipak, da pomalo nestrpljivo čekam sredinu januara; moj život će poprilično početi da se mijenja tada.
Samo da se to više dočeka, da padne snijeg, da se digne smog, da poljubim čovjeka svog života u ponoć i da život opet krene da broji ka sredini 365 novih dana.