Djevojka u mojim ustima

Kada sam prvi put vidjela ovu sliku, pomislila sam: “Ovo sam ja!” Ovo je moja glava, zamišljena, čupava, moje oči sklopljene, sanjalačke. Moje usne, vlažne, što se malo dure, a malo su tužne. Moja glava u oblaku od riba, sa sjećanjima što traju po tri sekunde u vječnom ciklusu, sa mojim mislima što mi plove oko glave, skliske, neuhvatljive, zatvorene u mom staklenom svijetu, nedodirljive za vanjski svijet, neuredne, vodenaste… Ovo sam ja, neko* je naslikao moju suštinu. Tako sam pronašla sebe, na tuđoj slici, izmišljena tuđom maštom. *Mistaken Identity by Ken Wong

Znala sam da sam velika cura i da iskreno volim kada nakon hanimun faze nisam pomislila da ga više ne volim i kada nisam osjetila komešanje u stomaku jer nešto nije štimalo. Znala sam da ga volim, kao žena čovjeka, kao ljudsko biće, kao dijete, kada mi je vrijeme koje je prolazilo donosilo mir i zadovoljstvo što ga imam, što ga ne gubim, što jesmo, kada sam ga željela još više, još duže, kada sam osjetila komešanje u stomaku jer sam ga poželjela zauvijek. Za jednu pjesmu koja ima baš tužne stihove, note su apsolutno zaljubljeno ljubavne. 🙂

Vjerujem da je većina žena bila u neugodnoj situaciji gdje je morala da odbije nekog barišu isticanjem da ima dečka. Kažem neugodnoj, jer situacija postane neugodna onda kada onaj koji se nabacuje nije shvatio koliko je sati nakon mnogih ljubaznih i suptilnih odbijanja. Onda kada djevojka izričito kaže: “Imam dečka”, vjerovatno je već iscrpila druge načine. Osim ako pitanje onoga koji se nabacuje nije jednako direktno, pa da zaslužuje isti takav, direktan “imam dečka” odgovor. Zanimljivo je i kako muškarci (a vjerujem da je tako i muškarcima sa djevojkama) imaju neki radar koji se pali na crveno čim je neka […]