Djevojka u mojim ustima

Valjda što sam ja brzac u svemu, mene sve sporo nervira. Krenuvši od ljudi koji sporo hodaju, sporo pričaju (aaaa!), sporo jedu, sporo dišu…



Imam jednu kolegicu koja se prenemaže kad priča, kao da ima vremena od sutra. Hajde što ima, možda, svog vremena, ali definitivno nema mog. Ona kad nazove na telefon kaže: “Hej” i kad ti odgovoriš, ona šuti. I šuti sve dok ti ne pitaš šta joj treba. A onda krene: “Meeeeeaaaauuuuuuaaaaaaa… znaaaaaš liiii kaaaaad ćeeee biiiiitiiii tooo i toooo?” Ja se preznojim dok obavimo taj razgovor.

Ima jedan dobar izraz za ljude koji tako pričaju, ali je malo vulgaran, pa ga neću napisati.




Neku noć sam skontala da imam povećanu aktivnost štitne žlijezde, odnosno hipertireozu. Naravno, sama sam je sebi dijagnosticirala jer imam 90% simptoma. Momak me stalno zeza zbog Dr. Googleta, ali obzirom da se žali navečer kako sam stalno vruća kad se privučem uz njega, kada konačno mognem otići doktoru, vidjeće da je Dr. Google u pravu. Čak sam jednom išla vaditi nalaze i tiroksin ili trijodtironin su mi bili povećani, ali me specijalista s podsmijehom poslao kući, jer kao nije to ništa, a ja sam (bila) mlada. Ja ne smatram da je ništa jer mi srce stalno jako i ubrzano lupa, vruća sam, vazda se znojim, vazda sam gladna i nervozna, pa nema šanse da sam u nekom trajnom PMS-u.




Danas je, lafo, najdepresivniji dan u godini. Meni je svaki ponedjeljak takav.

Kažu da je Poslanik rekao: “Kada ti nešto dušu tišti, napusti to”, što je u ovoj državi, sa jedva dobijenim poslovima, mnogo teže uraditi nego reći.




Tišti mi dušu sva nepravda s kojom se svi svakodnevno susreću, a ne znam kako da je napustim. Tišti mi dušu moje idealiziranje svijeta koji mi iz dana u dan dolazi na naplatu sa sve većim kamatama i što ne mogu da se radujem budućnosti onakvoj kakva je u mojim mislima, zato jer je neko drugi odlučio da tako neće biti. Tišti me što sve moje ipak i nije, baš, u samo mojim rukama.

Čitam na FB kako jedna djevojka piše o tome kako ljudima ne govori da je iz mjesta odakle su joj roditelji i gdje je išla u školu, nego iz mjesta u kojem živi 7 godina i gdje su se za nju desile prve velike, bitne stvari. Odmah sam se pronašla u tom njenom statusu.




Iako, kada me ljudi pitaju odakle sam, kažem da sam iz Doboja (ili ako poznaju tu regiju, još više preciziram), istina je da tamo ne živim više od 10 godina. Više od 10 godina tamo idem svakih mjesec, dva ili više da posjetim roditelje, nisam tamo ni prijavljena, nemam tamo više ni svoju sobu i osim mjesta rođenja na rodnom listu, tamo nema ništa što bi kazalo da ja boravim tamo.

Prije toga, kao i svaka izbjeglica, živjela sam posvuda, ne više od dvije godine u jednom mjestu. Onda su roditelji odlučili da tamo naprave kuću i trebalo mi je puno, puno vremena da to mjesto zavolimo i počnem osjećati domom. Iako je istina da nikad ne bih otišla da mi tamo ne žive roditelji. Osim njih, ništa me ne veže za to mjesto. Ostatak familije je svakako razbacan po nekim drugim selima i gradovima, a prave prijatelje tamo nikad nisam stekla, jer sam srednju školu završila u Maglaju.




U Sarajevu sam stekla prijatelje (koji su, ironično, uglavnom iz drugih gradova BiH), zaljubljivala sam se u Sarajevu, smijala se, plakala, pila, završila fakultet, dobila posao, upoznala ljubav svog života. Na mojoj ličnoj karti piše da sam iz Sarajeva. Ipak, kada me neko pita odakle sam, nikad ne kažem iz Sarajeva. Kao iz neke grižnje savjesti, nametnute od pravih Sarajlija koji nikad neće prihvatiti nas “pridošlice”. Iako, da budem realna, nemam kome da se pravdam, a još manje takvim ljudima koji imaju neke zajebane komplekse.




I šta da ja kažem nekome odakle sam? Čitav život nisam imala svoje mjesto, osim onog na papiru, gdje piše kada i gdje sam rođena, nisam imala svoj pravi dom, osim onog odakle su mi roditelji.
Mislim da će tek u narednih par mjeseci i godina moj stančić u Sarajevu početi da postaje moj pravi dom.