Djevojka u mojim ustima

Ja često morim kako bih voljela ići negdje vani da živim. Čuj, VANI. Jer ovdje, “unutra”, guši ova malograđanština, tijesna je ova (pot)kupljena država i svima nam tamo, vani, djeluje ljepše. A i šire, što figurativno, što doslovno. Bila sam prošle sedmice u Beču; tako je prostran da čovjek prodiše samo kad ga s prozora gleda.

Mnogi moji poznanici i prijatelji su otišli za tim širinama, pa kad krenu da kukaju kako bi se vratili, huja me uhvati, jer sve imam osjećaj da bih ja, da odem, bila sretna što sam pobjegla iz okova zaostalosti i lopovluka ovog trokutića Evrope, da se nikad ne bih osvrnula.


A onda krenem da razmišljam šta i ko bi mi sve trebao da rahat odem. Moj muž, roditelji, sestra (koja je već “vani”), pokoji prijatelji… i dođem do svih tih razloga zašto onima koji su otišli srce vene za ovim što su ostavili, koliko god šugavo i ružno bilo. Jer ostavili su u svemu tome ono svoje najdraže i najljepše, od čega se nikad ne može rastati mirna srca.



Gledam sestru, koja je u Beču, kako se bori da tamo i ostane. Ko ne bi, neke stvari koje su njima banalne i usputne, nama su luksuz i čudimo im se kao djeca. Kada neko spomene platu od 2000 eura, ja pomislim kako vjerovatno nikad tolike pare neću držati u rukama, zaradivši ih ovdje, a tamo je to “normalna” plata.

Ali, gledam tu istu sestru s kakvom sjetom i bolom na licu svaki put odlazi odavdje, kada dođe u posjetu. Gledam je kako se prilagođava stranom mentalitetu, ljudima koji ne razmišljaju kao mi, ne brinu iste brige, koje ne vesele iste stvari, ne dišu kao mi… Gledam je kako joj je skoro svaki dan borba da ostvari sebe u stranom svijetu, a koliko je ujedno boli što nema barem komad onoga što je ovdje u njoj i uz nju raslo skoro 25 godina. Što nema malo mame i tate, malo mene, malo te topline koju svako ima samo kod svoje kuće.

Gledam je kako joj je lijepo, ima svijet pred sobom, ima kulturu, ima prostora da širi vidike, da uvećava znanja i umnožava poznanstva. A onda, kad sam krenula kući, jedno tri-četiri puta mi kaže kako joj je žao što idem, kako joj je bilo lijepo, kako će sada ostajati sama po cijele dane, jer pored sve ljepote koju pruža to “vani”, nisam mogla da ne osjetim tu njenu usamljenost kada je ostala iza mene. I baš mi je nešto teško bilo, a opet sam jedva čekala da se vratim u toplinu svog doma i u njegov zagrljaj.



I hajde budi pametan…

Kaže Howard (TBBT), a ja se slažem, i sama to često ponavljam, da je najgluplja stvar koju nekome možete reći, kada brine o nečemu: “Opusti se, ne misli na to!”




Evo, a ja sve dosad mislila na to i sad kad si mi ti to rekao/la, ja ću prestati, nisam se toga sama sjetila. Hvala najljepša, sve moje brige su nestale.

Znala sam često dobiti kritiku na račun toga što vazda imam slušalice u ušima kada sama izlazim vani. Ali, da nije tako, ja bih bila prisiljena da slušam razne gradske (i one, ne tako gradske) zvukove, pa galamu, psovanje, nerviranje, cičanje, smijanje (posebno ako meni nije do smijanja) i sve ono što me može iznervirati, a mene je prilično lako iznervirati. Tako da, za dobrobit svoju, a Bogme, i tuđu, slušalice u uši i svi veseli.




Jutros sam se, zorom ranom, dok se još ni kapci nisu odlijepili, ni meni, a haman ni drugima, zadesila u jednoj prodavnici da sebi obezbijedim jutarnji obročić. Ponekad, tako, kada sam u prodavnici, butiku ili bilo gdje, obavljajući neku vitalno značajno radnju, slušalice izvadim iz ušiju. Nisam ni slutila kako ću se ovog jutra grdno prevariti u vezi te odluke.


Dok sam se laganim korakom šetkala između polica i razmišljala kako da otpočnem dan, neki razjareni bik, hoću reći, gospodin, tačnije kreten psuje nekome neškolovanu majku (nekoj prodavačici), kako ona tako nekompetentna radi i kucka na kasi (neka druga zaposlenica dobacuje da je dotična završila trgovačku), kako bi on to ovako i onako… i izgubiše mi se te njegove psovke i riječi među policama, dok je hodajući galamio, vrištao i jeo govna na rani sabah, ali Bog zna kome, jer dotične osobe uopšte ne bi tu. Napravio je tako par krugova po prodavnici, gunđajući na sav glas, pokvarivši dan svima oko sebe, sav nestabilan i nekulturan.




Slušalice su spas, dakle. Jer da sam ih imala tog trenutka u ušima, ne bi mi huja iz peta krenula prema ušima i ne bih cijeli dan razmišljala o jednom balkanskom seljaku što ne zna svoju huju usmjeriti na određenu osobu, predmet (ili brate, blog otvori, vidi!), nego tu svoju negativnu energiju odašilja među one divne Milke i nudle, pa sam je ja, kao spužva, upila. Eto, šta mu je to trebalo…