Požljela sam da putujem. Želim da obiđem svijet, uzduž i porijeko i ne bih žalila ni zadnju marku dati za kvalitetno putovanje. Nisam negdje bila od ljetos, ako dobro pamtim, što je pravo dugo i već me svrbe pete. Naredno (rođendansko) putovanje je u Dubrovnik (u kojem, vjerovali ili ne, nikad nisam bila), a poslije toga, ako daju novčane prilike i ako da Bog, Norveška.
Imam u glavi beskonačnu listu svih mjesta koje bih željela da vidim. Želim da iznajmim auto i mjesec dana se vozim po Americi, iako je New York moja želja nad željama, mada mislim pomalo precijenjena, jer to nije sigurno onaj NY u mojoj glavi. Ipak, želim se prošetati Manhattanom, hraniti golubove u Central Parku i slikati se ispred zgrade u kojoj u Prijateljima žive… prijatelji.
Želim dočekati Novu godinu na ružičastoj plaži u Australiji, ići u Berlin i zauvijek se vraćati Beču i Istanbulu. Želim doživjeti klišeizirani poljubac ispred Eiffelovog tornja u Parizu, otići ostaviti srce na nekom vozu smrti u Disneylandu…
Srećom, moj A. nije ništa manje entuzijastičan u vezi putovanja, pa zajedno smo već putovali (i putujemo u mašti). Dala bih zadnji dinar planiran za svadbu, vjenčala se u općini uz kumove, samo da odem na putovanje gdje moja noga neće imati priliku kročiti više ikad osim tada jednom. Želim da doživljavam svijet i udišem mirise i kušam tuđe kuhinje na tom putu.
People always leave
Za razliku od, recimo, moje sestre, koja nikad nije sama i vazda je okružena nekim ljudima, što prijateljima, što onima koji to baš i nisu, ja nikad nisam bila žena naklonjena ljudima. Imam ja ko nekih prijatelja, a one prave, s kojima se ko malo češće i vidim i čujem, mogu nabrojati na prste jedne jedine ruke. A nešto mi više i ne treba. Čak i ti moji prijatelji znaju da ja baš nisam od onih ljudi koji trče i zivkaju da se vide i čuju svaki drugi-treći dan. Sudeći po njihovom održanom postojanju u mom životu, oni to razumiju i ovim putem im se ja neizmjerno na tome zahvaljujem.
Bude tu i tamo kojekakvih prigovora, pa ja to brže-bolje malo popravim, ali znaju oni, a i ja, da se to trajno nikad neće popraviti. I nije to zato što ja njih ne volim i na njih ne mislim ili ne želim da se družimo, ali pored činjenice da dane u samoći iznimno cijenim, ja sam jedno lijeno pseto po pitanju održavanja međuljudskih odnosa i skrušeno to priznajem. Osim da se tjeram, ali baš tjeram da to popravim na neki zavidniji nivo, ja drugog načina ne vidim. Meni je sasvim dovoljno da sve ljude u svom životu viđam jednom u 7-10-15 dana.
Ima i ta jedna strana mene, opet, koja se za neke ljude (lažem, većinu ljudi) nikad ne veže duboko i intimno i trajno i malo kad mi teško pada kada ostanem bez nekoga u životu. Priznajem, ne odnosi se to baš na članove moje porodice ili čovjeka kojeg volim, ali za svima ostalima sigurno ne bih puštala gorke suze duže od nekog vremena. Ako bih ikako.
Nije to oduvijek tako bilo i ja sam nekad znala da patim za svima i svačim kada moj život uskrate svojim prisustvom, ali dade mi Bog tako neke polukompletne idiote u životu koji me naučiše da će ljudi uvijek da odlaze i da te ostavljaju i onda kada su ti najpotrebniji, pa ti dobro pazi za koga se i koliko vežeš.
I tako ja ohladila i postala u dubini duše ravnodušni kamenko za kakvog me mama optuživala još u mojim srednjoškolskim danima. Opet da naglasim, sa izuzecima.
Pomoglo mi je to prije par godina kad mi je tadašnja prijateljica, ili barem ženska osoba za koju sam ja mislila da mi je prijateljica, zabola nož u leđa, izdajnički, kukavički, ko najprljavija hijena dok me tapšala po ramenu. U trenutku kada sam saznala za njenu izdaju, obrisala sam je iz života i misli kao da je Bog nikad nije dao. Nisam se nijednom osvrnula na prethodnih 10 godina našeg druženja i zajedničkog života, jer se ona na sve to posrala puno prije nego što sam ja imala pojma o njenoj sitnoj, prljavoj duši.
Trga me na dvije strane, često, ta moja dualna priroda, jedna koja me čini empatičnom na tuđu bol i koju zaboli svaka teška riječ, nepravda prema bilo kome, i druga, opisana iznad, koja uprkos toj želji i platonskoj vezanošću s ljudima i emocijama, nema niti najmanji problem da ljude pusti ili ostavi.
Tsk!
Da mi je znati šta misle oni koji odu u javni WC (evo, npr. kolege na poslu kada odu u WC ovdje) i pri tom ne puste vodu poslije obavljene nužde? Je li misle da će to neko drugi za njih uraditi? Ili radnja puštanja vode bude fizički onemogućena od silnog posla koji obavljaju, pa ne mogu ruku podići u visini vodokotlića da pritisnu tu polugicu? Recimo da nekad i zaborave, ali ne možeš zaboraviti 6 od 10 puta. Ili ih mame kod kuće nisu učile da je lijepo i po bontonu, poslije izbacivanja svojih tjelesnih izlučevina, pustiti vodu, da onaj koji uđe poslije ne mora da se nakostriješi i poželi da taj dan nije ustao, kada vidi i nanjuši njihov fiziološki otpad?
Fuj, peksini!