Djevojka u mojim ustima

Postoji raznih oblika arogancije. Recimo, ja volim onu zavodljivu aroganciju kod muškarca, kada pun samopouzdanja zauzima stav i pomalo preuzima kormilo u raspravama, kada samouvjereno brani svoje stavove, sve uz dozu šale. Pomalo čak i nesvjestan toga, kao da mu je to prirodna odlika. Pomalo samozatajni i naizgled hladni. Sa ponekim karakteristikama Dextera Morgana.
Ne volim onu odvratnu nadmenost gdje pojedinac misli da je popio sve znanje svijeta i ne prihvata tuđe ni po koju cijenu, te nameće tako svoje mišljenje kao jedino ispravno. Ne volim kada se samo svoje tjera, bilo da je u pitanju znanje o nečemu, izgled, posao, društevni život… oni znaju sve, oni su najbolji i najljepši i svi koji ne misle tako, fabričke su greške i ne trebaju da postoje tako jadni i glupi.

Malo mi je to teško objasniti, ali sigurna sam da svaka djevojka zna o kojoj razlici govorim.



Volim kad mi muškarac, bez ponižavanja, dominira nada mnom, kada uprkos mom negiranju zna šta mislim i osjećam i ne ponaša se kao nesigurni balavac, i ne odstupa od onoga u šta je siguran. Za mene je to muškarac. Plus brada. Brada nikad ne može da bude problem.

Već sam se uljuljkala u topli, sigurni, ispunjen srećom i ljubavlju, osjećaj zajedničkog života i onako, klišeizirano, kao što kažu svi koji su vjenčani ili samo žive zajedno, pitam se šta iko ikad čeka, ako za to ima uslove. Nije prošlo puno vremena, ali imam osjećaj kao da traje oduvijek i želim da traje zauvijek. Postalo mi je tako prirodno da je tu svaku večer, na svom mjestu, da liježem i budim se pored njega, navikla sam na naše male rituale pred spavanje, svakodnevnicu ispred TV-a, stisnuti na jednom kauču, da se uspavljujemo i budimo poljupcima.


I koliko god, ponekad, želim da pričam, i pjevam i plešem o našoj ljubavi, kao i svaka žena, toliko, po prvi put u životu, shvatam da je ljepše da to znamo samo mi i da je bolje da svijet nema nikakav pristup ovom našem. Kao da će svako istupanje naše ljubavi u javnost ukrasti dio intime, meni tako posebne i ugodne.

I ptice na grani znaju kako sam čangrizava kada je u pitanju gramatika. Daleko od toga da sam ja kraljica gramatike i da sve znam, ali ono što znam trudim se primjenjivati pravilno, a ono što ne znam želim da naučim i nemam nikakav problem s time da me neko ispravi.


Danas kada mlade obrazuje internet i kada prosvjetni radnici rade ne znam ni ja šta, svakodnevno se može naići na bezbroj grešaka u pisanju, pa kada se tim ljudima ukaže na grešku treba biti spreman na salvu uvreda, psovki i čega sve ne.



Ne znam da li je drugima naporno (a, vjerujem da jeste) što sam toliko isključiva po pitanju toga, ali ako moj potencijalni muškarac nije pismen, postoje velike šanse da ću ga prestati posmatrati kao potencijalnog. Eventualno, ako mi se baš svidi, stalno ću to pokušavati ispraviti. Znam da to ljudima ide na živce, ali nemam potrebu da to mijenjam.




Ono što mene, zapravo, zanima jeste kako osobe koje nisu usvojile osnove gramatike i pravopisa objašnjavaju svoje pogrešno pisano izražavanje, posebno ako su u životu pročitale više od tri knjige ili ako provode toliko vremena na internetu, čitajući razne članke? Kako neko ko vidi da se rječca NE piše odvojeno od glagola i dalje može da je piše spojeno? Da li misli da ono što čita nije ispravno? Ili ih jednostavno nije briga? Kako nekome može biti svejedno kako će, danas-sutra, njegove izjave izgledati na papiru ispred poslodavaca ili tamo gdje je, zaista, potrebno na takve stvari obratiti pažnju? Ne ide mi u glavu, ali nikako, kako osoba koja je završila osnovnu i srednju školu, pa i fakultet može da piše neznam ili niježan ili lijepotica, ako je tolike godine provela sjedeći u klupi, čitajući, slušajući one koji bi trebalo da znaju? Da li je moguće da se takve stvari, stvari koje se svakodnevno koriste u govoru i pisanju, mogu zaboraviti? Da li je to bezobrazluk, pa neće namjerno ili je, stvarno, moguće da neko zaboravi ili mu to nije bitno do te mjere da piše onako kako mu, u glavi, zvuči? Zanemarujući pri tom sve što je u životu naučio. Ili možda misle da bolje znaju oni koji ne znaju, pa se vode njihovim primjerom?



Ne mogu i ne želim da prihvatim da jedna buduća profesorica Bosanskog jezika rečenice završava sa zarezima (,,,) ili s više od tri tačke (……) ili nizom ostalih interpunkcijskih znakova. A znam takvu. Nema šanse da mi jedna takva sutra prenosi svoje neznanje na dijete.



Eto, možda kada bih dobila racionalno objašnjenje zašto je neko nepismen, možda bih manje osuđivala. Do sad mi ga još niko nije dao, a “mrsko mi je, ne zanima me to” ili “ovo je internet, koga briga”, nije opravdanje.