…

Ovih mjesec dana koliko traje ovo, da ne kažem, sranje od vremena, meni su potrebni izuzetni napori da s osmijehom izađem među ljude. Hajd što se ništa ne vidi i što imam osjećaj da sam zarobljena u Silent Hillu ili u Kingovoj knjizi, uglavnom me boli glava, i ne mogu da dišem bez kašljanja, te sam vazda ljuta, pa nepotrebno tersam ljudima ko da sam u PMSu čitavih mjesec dana. Ima tu i tamo pokoja stvar i osoba što mi vedre kad je mračno, ali i to je trenutna epizoda raspoloženja, prekratka da bih zanemarila ovo sveopšte stanje sive agonije […]

“Monsters are real, ghosts are real too. They live inside us and sometimes they win.” Stephen King

Nisam nikad nikome pričala o takvim strahovima, jer iracionalni su, pa neko ne bi ni shvatio, neko bi se smijao, neko rugao… u suštini, koga briga. Kao i za mnoge druge stvari, često mislimo da smo sami u nečemu, pa sam i ja znala da mislim kako sam usamljena u nekim svojim strahovima. Čitam maloprije neku listu takvih strahova koju je neko sastavio i vidim da nisam sama u tome. A ako nas je dvoje, onda nas je i dvije hiljade i dvoje. Recimo, ja se pomalo bojim liftova. Nije to sad neki veliki strah, ali jedna situacija iz djetinjstva, […]