Djevojka u mojim ustima

Bejbi E. spava. Očekivala sam da će probuditi tačno u ponoć kad bi, po dosadašnjem rasporedu, počeo cjelonoćni dernek, ali (kuc, kuc) spava još. Iako, nikad nije kasno da se plače glasno.

Muž ispraća brata na momačkom, a ja se ljutim na sebe što ne spavam kad spava i beba. Spavaće mi se vjerovatno kad se ona probudi…



Bejbi E. ima dvadeset dana. Danas smo prvi put izašle vani, jer joj je mama bila neki izgovor od ljudskog bića, prikovana za krevet. Prestala sam brojati dane i sate, jer zaista nemam pojma koliko sam u ovih 20 dana ukupno sati spavala, ne znam koji je dan, šta se dešava u vanjskom svijetu i imam osjećaj da je prošlo barem 20 mjeseci.

Majčinstvo je divno. Još je divnije kad beba spava sita i suha. Kad imaš vremena otići u WC, jesti, piti ili samo gledati neku seriju. Kakav luksuz!



Prve dvije sedmice, na smjenu, su mi bile mama i svekrva. Imajući u vidu da neću moći sve sama, “rezervisala” sam ih, a zapravo nisam imala pojma koliko loše ću biti. Oporavak mi je trajao (i još traje) znatno sporije od očekivanog, totalno mi se sjebala krvna slika i postala sam anemična. Što bi značilo da sam mogla samo do WC-a i nazad, uz pridržavanje uza zid.



Isplakala sam se tog dana kada je mama otišla kući i mislim da sam joj nakon dugo godina ponavljala koliko je volim i koliko sam joj zahvalna. Ne znam šta sam zamišljala kad sam na umu imala dane poslije poroda, ali nisam to zamišljala baš ovako. Nisam mislila da ću totalno ovisiti o nekome prve dvije sedmice, da neću moći svoje dijete uzeti u naručje… i da će do mene doprijeti, na neki drugi način, veličina majčine ljubavi. Ne kroz mene i moje dijete, nego kroz moju majku i mene. Nevjerovatna je njena snaga, volja i ljubav.



Prijateljica me pitala volim li ja svoje dijete. Je li ljubav kad ti je to biće sad gotovo jedina misao u glavi, čak i kad misliš da ludiš od nedostatka sna? Je li ljubav trčati ispuniti svaku njenu, jednostavnu, primarnu želju za hranom, toplinom, blizinom i ljubavlju? Je li ljubav gledati je očarano i nemati želju raditi bilo šta drugo (osim spavati ponekad)?

Nije me pri njenom rođenju zapljusnuo val neopisive ljubavi, više sam plakala od nekog olakšanja što je konačno sve gotovo i od sreće što je tu. Ali iz dana u dan tonem sve dublje u more ljubavi prema tom malome biću, tom malome ja i malome on, što je nastalo od nas i pitam se zar je ona bila u meni?



Bejbi E. se budi… 🙂

Kad sam (p)ostala trudna, mnogi ljudi oko mene počeli su da se ponašaju kao da sam ja jedno priglupo stvorenje koje ne zna u šta se upustilo i koje se u “to” upustilo slučajno.



Istina je da je većina tih savjeta dobronamjerna; niko ne misli zlo jednoj trudnici (niti smije, iskočit će im jačmičak!), i istina je da ja, naravno, ne znam sve, ma koliko čitala, išla na vježbe, pitala, tražila, učila, ali eto, mene vazda nešto zasvrbe ti netraženi savjeti, posebno ako se radi o nečemu što je tako banalno da zdrav razum nalaže da to znaš i razumiješ, bez obzira jesi se informisala ili ne.



I istina su svi klišei, sve što kažu da se dešava, tako je, dešava se, iako su mi recimo stomak pipkale tek 2-3 osobe, ako ne računam sestru, mamu ili muža, a to mi svakako ne smeta.

Ja, iako evo haman pred kraj utrke, nemam ni nekog straha, ni osjećaja da se to dešava meni, ni da će se desiti za manje od mjesec dana. Baš sam neka flegma ili što bi histerične trudnice rekle – nemajka. Nisam imala nepodnošljive promjene raspoloženja, nisu mi se jeli kiseli krastavci s čokoladom niti bilo kakve nemoguće kombinacije. Jeli su mi se ćevapi i pizza u ponoć, 2-3 puta, ali to mi se znalo jesti i prije trudnoće. Nemam napad ushićenja kad uđem u radnju dječije opreme i ne kupujem mahnito po x komada odjeće i ostalih potrepština, nego kalkulišem kao što radim kad kupujem i za sebe. Nemajka, kažem ja.



Ali, nije da se ne radujem ovoj mrvici što mi se rasteže ispod srca, nije da ne zamišljam njena mala stopala koja osjetim čas na jednoj strani, čas na drugoj. Nije da ne zamišljam kako će izgledati i hoće li biti ista kao ja ili možda njen tata, da ne strepim od prvih dana zajedno i hoću li znati uzeti je u naručje kako spada, a da ne pričam o nečemu drugom. Nije da me već ne nagoni na tugu pomisao da bi joj nešto moglo faliti, da bi je nešto moglo boljeti ili smetati, samo eto, valjda kao i inače, ne znam to pokazati pred drugima, pa u ovom javnom svijetu nije sigurno da li se sve to pika…

Pretty Woman Forum na Facebooku meni je neiscrpan izvor zabave. Kada na jedno mjesto stavite skoro 35 hiljada žena, dobit ćete oko 70 hiljada različitih mišljenja. Ne zbog onog fazona sa sisama, nego zato što žene mogu imati više mišljenja odjednom. Oprečnih.

Osim što me zabavlja, često me i nervira, ali mene općenito nervira ljudska glupost, a upravo nje na tom forumu ima u izobilju.



Nevjerovatno mi je kakva sve pitanja žene tamo postavljaju. Od onih, doista, glupih (jer postoje i glupa pitanja) do toliko intimnih da mene bude stid kad pročitam. Valjda je nekima od njih taj forum postao zamjena za Google. Ili pomagalo u braku, vezi, pošto ljudi imaju problem s komunikacijom.



Ali, hajde što one pitaju, nego kada čavke krenu da savjetuju, odgovaraju, ma da se svađaju i vrijeđaju… tačno te uvuku u taj vorteks negativne energije i trebaju ti izuzetni napori da se ne suprotstaviš količini gluposti koja tu cirkuliše.

Iznad svega, ipak, je mnogo zabavno, a sigurna sam da mnoge blogerice znaju o čemu pričam. (Nemojte se praviti da ne znate.)