Sinoć mi je bio prvi babyfree izlazak od… pa, negdje 6. mjeseca trudnoće. Zaboravila sam se ponašati u kafani, među ljudima. Bebu čuvali nena i djed. Kažu da je bila dobra i po povratku smo je zatekli kako spava, ali sam mišljenja da ne treba previše ispitivati o tome kako je bilo i koliko je plakala, inače bi me grižnja savjesti mogla zatvoriti u kuću.
Nego, hajd što je bio prvi, već smo otišli slušati Nenu Belana i Fiumense. Poslije se Neno i ja dopisivali na Instagramu, hehe.
Rodila sam se. Jest da sam kratko spavala sinoć, ali toliko sam puna neke energije danas, da ne mogu da povjerujem šta čovjeku (ženi) učini jedan obični (čuj, obični, nećemo biti skromni) izlazak.
Mogla bih se pohasiti, pa postati svemajka koja stigne čak i izaći, gluho bilo.
U slučaju da propustim dvadesetšesti…
“Things I forgot to tell you:
That I love you, and that when I awake in the morning I use my intelligence to discover more ways of appreciating you.
That I love you.
That I love you.
That I love you.”
Daughter of Anarchy
Kažu da bijeli šum oponaša zvuk koji beba čuje dok je još u stomaku, pa bebi E. puštamo zvukove usisivača na YT da bi brže zaspala i bolje spavala. Uglavnom pali. Osim kad je histerična od umora ili nečeg drugog.
Večeras mi je dosadilo slušati jedno te isto zujanje i šuštanje, a i ona je bila nešto kenjkava, pa ni omiljeni bend Usisivač Shark 3000 nije pomagao. Onda sam joj pustila soundtrack Sons of Anarchy. Dijete je prvo sa znatiželjom okretalo glavu da dokuči odakle dolazi zvuk, a onda je zaspala. Uz Metallicu, The White Buffalo, The Forest Rangers… My life is complete now! Upalilo je ono puštanje mamine omiljene muzike na stomak.
E, da… vjerovatno će većina mojih narednih postova biti o bebi, meni i nama. I majčinstvu. Jer to je sve što trenutno radim, hah.