Djevojka u mojim ustima

Valjda što sam ja brzac u svemu, mene sve sporo nervira. Krenuvši od ljudi koji sporo hodaju, sporo pričaju (aaaa!), sporo jedu, sporo dišu… Imam jednu kolegicu koja se prenemaže kad priča, kao da ima vremena od sutra. Hajde što ima, možda, svog vremena, ali definitivno nema mog. Ona kad nazove na telefon kaže: “Hej” i kad ti odgovoriš, ona šuti. I šuti sve dok ti ne pitaš šta joj treba. A onda krene: “Meeeeeaaaauuuuuuaaaaaaa… znaaaaaš liiii kaaaaad ćeeee biiiiitiiii tooo i toooo?” Ja se preznojim dok obavimo taj razgovor. Ima jedan dobar izraz za ljude koji tako pričaju, ali […]

Kažu da je Poslanik rekao: “Kada ti nešto dušu tišti, napusti to”, što je u ovoj državi, sa jedva dobijenim poslovima, mnogo teže uraditi nego reći. Tišti mi dušu sva nepravda s kojom se svi svakodnevno susreću, a ne znam kako da je napustim. Tišti mi dušu moje idealiziranje svijeta koji mi iz dana u dan dolazi na naplatu sa sve većim kamatama i što ne mogu da se radujem budućnosti onakvoj kakva je u mojim mislima, zato jer je neko drugi odlučio da tako neće biti. Tišti me što sve moje ipak i nije, baš, u samo mojim rukama.

Čitam na FB kako jedna djevojka piše o tome kako ljudima ne govori da je iz mjesta odakle su joj roditelji i gdje je išla u školu, nego iz mjesta u kojem živi 7 godina i gdje su se za nju desile prve velike, bitne stvari. Odmah sam se pronašla u tom njenom statusu. Iako, kada me ljudi pitaju odakle sam, kažem da sam iz Doboja (ili ako poznaju tu regiju, još više preciziram), istina je da tamo ne živim više od 10 godina. Više od 10 godina tamo idem svakih mjesec, dva ili više da posjetim roditelje, nisam tamo […]