Ja sada znam koji je dan u sedmici po tome što zapamtim kad ovog svog potomka mogu izvesti napolje. Tako se skontam, aha, jučer je bila srijeda, jer danas u četvrtak imamo dozvolu da udišemo svjež (sarajevski) zrak. Fala.
Još evo da nam dopuste da skinemo rukavice (iako ja tu zabušavam), a bogme i maske, jer dobiću kakvu bolest kože kad se osafunja ispod one gume. Samo čekam da mi znoj rane kakve napravi na rukama. I ovako, već pomalo u obliku balona, ne mogu da dišem, a šta će biti na plus 30 i kad mi se pluća stisnu pod grlo… ili gušenje ili da odeš 500 KM u minus. Volja ti birati.
Baš mi nekakvu tjeskobu izaziva ova situacija, ne znam jel to pojačano trudnoćom ili sam ja samo pekava, ali da mi je negdje pobjeći iz ove kože, države, planete…
…
Iritiraju me ljudi koji su uključeni u neki grupni posao, projekat, razgovor ili bilo kakav angažman, a onda kada se od njih traži sudjelovanje u tome, šute kao mutavi. To mi je nekako jednako iritantno onome kada pješak neće malo ubrzati korak ukoliko je zeleno svjetlo i za auta i pješake, nego lagano se šeta (kao danas jedna stuha, a pri tome priča na mobitel) kao da je izašla na modnu pistu. Ok, nećeš trčati, ali pokaži malo saobraćajne kulture. Takvi ti ljudi neće pridržati vrata, neće ti ustupiti mjesto u javnom saobraćaju ili redu, ukoliko si u kategoriji ljudi gdje bi to bilo očekivano.
Takvi ljudi i mutavo šute kada ih pitaš za mišljenje o nečemu čega su i sami dio i čekaju da ostali obave za njih sve.
Osuđujem ljude koji su bezobrazni prema konobarima, koji na račun od 7,50 km ne ostavljaju bakšiš od pola marke barem, osuđujem ljude koji ti ne uzvrate na pozdrav ili te ne gledaju kada im se obraćaš. Shodno tome mi je iritantno i kada mi se virtuelno javiš i TI započneš razgovor, a onda na moj odgovor ili pitanje ostaviš seen. Zapravo, seen je jedna posebna kategorija virtuelne nekulture i iritira me svakako. Ako nemaš vremena povesti i ZAVRŠITI razgovor, ne javljaj se.
Da, sve ja to gledam i primjetim, I am THAT kind of a girl. (Woman?)
…
Da vi znate kako je slatko kada dvoipogodišnje dijete pokazuje emocije onda kada misli da je niko ne gleda… tako moja E. poreda svoje autiće, pa ih miluje i ljubi, nešto im šapuće, daje im piti vodu i jesti kada i ona jede. Nosi na spavanje i pokriva… neko bi očekivao da su to lutkice, ali su kod nje to autići. I to tri specifično, od najvećeg do najmanjeg. Valjda su to tajo, mami i ona. 🙂