Prečesto sam u životu bila rob stvarima, a naročito ljudima samo iz razloga što ih nisam znala odbiti, reći ne, prekinuti toksičan odnos… ili mi bude žao godina uloženih u odnos, bude mi žao truda, pomislim: “a, i nije nam uvijek tako loše”, a loše je čim pronalaziš x razloga da odgodiš druženje, čim se oneraspoložiš kad trebaš izaći s tom osobom i čim se sa tog druženja vratiš umorna i iscrpljena, jer ti energetski vampiri popiju svaki mililitar energije.
Pametnom ne treba veći znak da je vrijeme da se makne iz takvog odnosa, ali ja eto nisam uvijek bila naročito bistra. Ili sam mazohista, valjda ga dođe na isto.
Doduše, o konkretnom odnosu, na koji sam stavila tačku neki dan, razmišljam tako par godina unazad, a i više, i pokušavala sam se malo suptilnije udaljiti iz njega, no strana B nije baš primala signale, pa se odnos nekako nepotrebno produžavao, iako je iz zadnjeg druženja bilo sasvim jasno da ni strana A ni strana B ne pronalaze više zajednički jezik, a izgleda da se i ne poštuju dovoljno. Barem sam takav utisak stekla kada mi je upućen niz uvreda nakon čega sam ustala od stola i otišla, evo, ovaj put zanavijek. I baš se dobro osjećam. Kao da sam veliki kamen skinula s ramena.
Sa 34 godine zaista ne mogu više dopuštati da mi neko, kao 15godišnjak, zadire u intimu i propituje životne odluke, pri tome ih osuđujući iz čiste zavisti. A kada to traje godinama, steknete iskustvo u procjeni tuđih komentara i znate da to nije samo trenutni hir ili vaša loša procjena. Žao mi je samo što mi je trebalo tako puno vremena da steknem hrabrost i udaljim se od onih koji ne doprinose mojoj sreći i dobrom raspoloženju. Ali, valjda zato kažu životna škola i iskustvo… ne može doći prije vremena.