Haj’ što mi je desna ruka sad bolna i što mi sinoć nije dala spavati, ali što je narasla… Da sam znala da se bilda ribajući podove i prozore, ribala bih svaki dan. Al’ malo sutra.
A što smo svili sebi sada gnijezdašce, rode nam nisu ravne.
U boj, u boj…
Za vikend krečim.
Rastala sam se s prijateljicama, do daljnjeg, uz tople želje i pozdrave, jer nije izvjesno kad ću izaći, u jednom komadu, iz svog brloga. Meni najteže pada što se moram rastati sa laptopom i serijama, a moj A. se još dobro drži, iako mu prijeti rastanak od TV-a, na dva dana najmanje. Mislite na nas.
…
Nisam je nikad direktno pitala zašto je (u)radila to što većina nas strahovito osuđuje, da li je neka muka natjerala da krene tim putem ili je to bio njen izbor, jer joj se možda i sviđa, ali požurila sam da je osudim, kao i svi koji smo znali tu istinu o njoj i nisam se dala previše u razmišljanje o njenim razlozima. Nakon tog saznanja, nastojala sam se držati podalje i svesti naš odnos na čisto poslovni. Nije mi to bilo teško, jer sam uvijek negdje u pozadini razmišljanja imala svijest o tome šta radi i s kim to radi, te šta bi to moglo da znači za sve ostale, ukoliko se previše opustimo pred njom. Ali, okolnosti su tekle tim smjerom da se formirala neka grupica u koju smo upale obje i počela sam da više malo doznajem o njoj, od nje same.
Ne mogu reći da sam i u jednom trenutku počela da opravdavam to što spava sa, 30 i više godina, starijim, oženjenim šefom (o čijem karakteru bi se dalo posebno pisati), ali sam sve više imala uvid u njen život, koji je, činilo se barem tako, trnovitiji od života ljudi sa kakvim sam se inače u životu sretala.
Nisam je nikada pitala, a i nemam namjeru, o njenim pobudama i zašto smatra, ukoliko tu nema ljubavi, a nema, da je to jedini način da svoj život održi živim. Jedino što vidim u njenim stavovima, držanju i pričama jeste ogorčenost i ponosno opravdavanje načina na koje je preskakala životne prepreke. Možda drugačije ne zna, a možda i ne želi. Možda bira lakši put, možda je iscrpila sve ostale mogućnosti.
Ne mislim da je to krajnja opcija i da jedna, objektivno lijepa i pametna djevojka, kakva je i sama, mora pribjegavati takvim postupcima. I dalje biram riječi u razgovoru s njom i ne mogu sebi pomoći, a da još uvijek ne smatram takav stil života apsolutno pogrešnim i nečasnim, ali učim se, dok proučavam nju, da ljude prije svega upoznam prije nego ih osudim. Voljela bih da znam više o mukama djevojaka kakva je ona, ukoliko muka, a ne zadovoljstvo, jeste ono što ih uvlači u takve postupke.