Djevojka u mojim ustima

Vrijeme je takvo da imam osjećaj da nikad više neće sunce usjati i da nigdje na svijetu ne sija i ne grije i da nikad neće. A onda vidim kako prijateljica sunča gola ramena u Istanbulu, pa i mene obasja nada, jer ako se prepustim tjeskobi i nervozi koja u meni zbog ovog sivila kuha, kao kod nekog okorjelog meteoropate, napraviću haUs*.









Znate one ljude koji nešto pogrešno izgovaraju i to tako opušteno kao da je to najispravnija stvar na svijetu? Ja sam znala jednu djevojku koja je za haos govorila haus. I iako je čula mene kako neofirno pokušavam da je ispravim, govoreći haos kada i sama nešto spomenem, nikad se nije ispravila. Možda misli da ja ne znam šta je ispravno.

Imala sam i jednu koja je govorila njihA, pa kad smo pred asistentom skupa branile rad, a on je uporno ispravljao, ponavljajući NJIH, kad god bi ona rekla njihA, nikad nije naučila da to ispravi. Da mi nije crno, tačno bih pitala te osobe, kada čitaju, je l’ njima pred očima titra riječ u obliku u kojem je oni izgovaraju? Ako čitaju…

Na poslu gdje, hvala Bogu, još malo radim, nisam stekla neke zavidne poslovne i organizacijske vještine. Teško je to kad se radi u firmi koja ništa ne radi. Ali, zato sam neke svoje karakterne osobine uglancala do savršenstva, a stekla sam i neke nove. Npr., šef mi je pomogao, dajući sebe kao pokusnog kunića, kako da naučim da nekoga ne podnosim iz peta do beskraja. Naučila sam, uz njega i njegove prohtjeve i nemoguće zahtjeve, kako da čeličim strpljenje, kako da sakrijem drhtanje u rukama i cijelom tijelu kada sam primorana da slušam kako se neko na mene dere zbog tuđih propusta. Naučila sam vratiti suze nazad u očne duplje onda kada nečiji bezobrazluk prelazi granice ljudskog. A evo, za ovo još malo dana, što ih željno iščekujem da se završe, učim kako da radim poslove kolega koji su svoj posao napustili i sve prebacili na mene, iako to nikad prije nisam radila, pa se ti snađi kako znaš i umiješ. SVE to uz neplaćene doprinose već sedam mjeseci i platu smanjenu na minimalac, koji uz to dva mjeseca kasni.

E da, naučila sam kako da stručno izbjegnem tuđa neugodna pitanja, pitanja klijenata kojima se duguje novac, i naučila sam da lažem u korist firme kao da je moja.




Danas je krenulo naopako, sve što je naopako moglo krenuti. Od trenutka kad sam ušla u kancelariju, svaki postupak imao je neku pogrešku, sve se moralo ponavljati, stvari su se kvarile, kolege su tražile svoje, kasnili su sa ispunjenjem svojih obaveza, a ja sam kuhala i kipila iznutra i poželjela da pobjegnem.




Da mi je neko nekad rekao kako će doći dan kad ću se radovati isteku ugovora i da će mi biti draža pomisao da sjedim kod kuće, rekla bih mu da je lud i da sam ja upornija i izdržljivija od toga. Ali, kada se nakon mjeseci i mjeseci buđenja ujutro sa nervozom, tjeskobom i hujom vraćaš da budeš sluga jednom nečovjeku kakav je moj šef, mislim da je svaka situacija bolja od one u kojoj sam trenutno.




I ovo će proći.

Prije nekoliko mjeseci prijateljica, moja kuma to be, zvala me da dođem u Norvešku da idemo na koncert Mumfordovaca (Mumford and Sons). Rekla sam joj da ne mogu planirati tako daleko i da ću, ako bude nafake, kupiti kartu mjesec prije, ako je bude, pa doći. Potpuno sam zaboravila na taj koncert. Ona mi večeras kaže da sutra ide na taj koncert. Ja sam rekla da je dobro što nisam kupila kartu, jer ne bih mogla doći. Osim iznenadnih obaveza, plata mi kasni dva mjeseca i ne bih mogla, bez grižnje savjesti, isfinansirati taj put.



Drago mi je zbog nje i veselim se kao da ću i biti tamo, jer znam da će nazvati kada budu svirali Ditmas i da ću osjetiti djelić te atmosfere. S druge strane, rastužila sam se i skupilo mi se nešto zbog proklete činjenice da u ovoj vukojebini malo ko može da planira išta na duže staze. Malo ko može da se opusti i kupi kartu 5 mjeseci unaprijed za koncert koji možda više nikada neće imati priliku posjetiti.

Male stvari me podsjete na to kako se brzo život mijenja. Kako sam odrasla, a nisam se ni snašla. Kako ću sutra imati djecu, svoju porodicu i oni će se postavljati ispred svega, jer tako želim i tako treba, a Mumfordovci će svirati na radiju i možda ponekom koncertu blizu, kada možda stvari budu naklonjene malo više na moju stranu, da sa kumom to be skačem i pjevam u drugom redu, u ime ljeta 2013. i svih radosti bezbrižnih ljeta.