Nadam se da ce se moj trodnevni, ako ne i petodnevni trud postavljanja slika na ovaj glupi servis duboko cijeniti, jer ovo vise necu ponavljati u dogledno vrijeme. Ako ikad. Uradili su sve da to otezaju i uspore.
Neke slike su iz oktobra, jer na ovom putovanju nisam puno fotografisala, ali sam obilazila manje-vise ista mjesta.
U braku sam osmu godinu. Prvo dijete dobila sam prije 6.5 godina. Za tih 6.5 godina muz i ja jos nigdje nismo otputovali sami. Ne racunajuci noc-dvije kad djecu svako 6 mjeseci ostavimo dedama i nenama. Ma i rjedje, haman samo kad nam je godisnjica.
Eh, za moj rodjendan idemo sami u Istanbul. Prvi mart ne moze doci dovoljno brzo, vjerujte mi, a s druge strane samo sto nije. Zavisi iz kojeg ugla posmatrate. Iz ugla roditelja koji “ostavljaju” djecu na nekoliko noci ili iz ugla bracnog para koji jedva ceka da se negdje ispali nasamo.
Otkako sam dobila djecu jedva sam cekala da odselim iz ovog stana. Doduse, plan o selidbi se javio i prije dolaska djece, ali sa djecom je peti sprat bez lifta plus nedostatak parkinga dobio neku novu dimenziju mrskoce i jedvacekanja da odem.
Naravno, kako to ne ide uvijek po planu, namjera i zelja da odselimo razvukla se sa 2019., na evo 2022. I drugo sam dijete rodila ovdje i sad se i ona sama penje na peti sprat.
Sutra cemo prvi put prespavati u novom stanu. Divan je, velik, prostran, nov… uredila sam ga ko sebi, sto se kaze. Pa evo, dok se provlacim izmedju kutija i kesa, bolnih ruku i nogu, u jos uvijek trenutnom stanu, hvata me pomalo i neka tuga, nerado priznajem.
Ovdje zivim skoro 17 godina. To je najduze sto sam zivjela ikad igdje bez prekida. Kao izbjeglicko dijete nisam nikad imala taj zauvijek dom gdje sam odrasla. Taj dom bio je ovaj stan. Ovdje sam odrasla. Ovdje sam prozivjela najljepse dane i godine. Ovdje sam rodila djecu i one su prve korake napravile u ovom stanu. Koliko god me nervira ovaj peti sprat bez lifta kad se kao magarci bez daha penjemo punih ruku kesa i djece, toliko znam da ce mi nedostajati ova mahala, ovi zidovi, ovaj osjecaj doma i pripadnosti. Ove stepenice i tersanje “da ti ebem sprat i stepenicu” dok se penjem.
Veceras ovdje spavam i to je to. It’s the end of an era.