Djevojka u mojim ustima

Sigurno ste već čuli da je od jučer u funkciji i u Sarajevu Nextbike, sistem javnih bicikala, ono registrujete se fino, platite i vozate se. Prvih pola sata je džaba, a svaki naredni sat je 1,50 KM. Što mi je skroz ok, s obzirom da je tramvaj 1,60 KM, a na biciklu se ne guraš ni s kim, još ti fino vjetrić prika, niko ti ne smrdi i ne moraš da se nerviraš zbog gužvi u saobraćaju. Jedina mu je mahana što nema još uvijek te štandove nigdje u starom dijelu grada, npr. kod Katedrale ili negdje prema Baščaršiji, pa da mogu lagano biciklom s posla i nazad, kad mi se prohtije. Ovako mogu najdalje do Alte, što i nije neka pljačka. Ali, ko zna, možda i bude. Tek je počelo.



Danas sam se vozikala od (H)Avaza pa do Alte, nekih pola sata, noge bride zbog prethodne neaktivnosti, a meni opet lijepo. Ih, mogla sam onako triput gore-dole.



Ko nema para da kupi biciklo, ovo je prava stvar. Em ne moraš brinut gdje ćeš ga ostaviti i hoće li ga ko ukrati. A i bonus je što na biciklu možeš pobjeći preverznjacima i onim što te prate i unose se u lice.
Neće li nam doći malo gospoja Evropa…

Smatram da s pravom imam, gotovo, konstantan osjećaj neprijatnosti kada čujem da mi neko hoda iza leđa. Posebno ako je to muškarac. Još ako (po mojoj slobodnoj procjeni) podsjeća na nekog pervu, imam svako pravo da paničim. A zašto?




Pa zato što mi se baš često dešavaju situacije gdje mi neki perverznjaci, slobodnjaci, frikovi i još neke kategorije prilaze, gledaju me dugo, posmatraju me dok hodaju pored mene, okreću se, ubrzavaju kad ja ubrzavam, unose mi se u facu…



Možda sam već spominjala jedan od posljednih takvih bliskih susreta creepy vrste, gdje sam primjetila da me lik posmatra u tramvaju, baš onako upadljivo, onda izlazi na stanici na kojoj sam i ja, ide mi iza leđa, ja ubrzam, on ubrza, ja usporim, on uspori, da bi me, kada smo bili malo odmaknuti od gužve, presreo, stao ispred mene i tražio da se upoznamo. Onako sve unoseći mi se u lice i ugrožavajući mi lični prostor. Da ne pričam da je dovoljno stariji od mene da mi je već neprivlačan samo zbog te činjenice, a na stranu sve druge njegove fizičke karakteristike i sam taj način prilaska (upada).



Danas idem kući i koračam neobično sporo za mene (inače hodam ko da me neko goni), tipkam poruku, i tako usporena vidim svojim razvijenim perifernim vidom kako neko dolazi sa moje lijeve strane, usporava i počinje da hoda uporedo sa mnom. Dignem glavu, kontam možda je neki poznanik, poznanica, jer imam slušalice u ušima, pa možda nešto govori, kad ono neki totalno nepoznat lik, spustio glavu onako kao da hoće da me pogleda odozdo u lice i ima neki jezivi osmijeh na licu. Samo sam ga hladno pogledala i prešla cestu. On se iste sekunde na peti okrenuo i otišao u suprotnom smjeru.



Ovakve stvari mi se dešavaju češće nego što je to normalno. Strah me je i mrzim, mrzim hodati sama noću i ulicama i predjelima grada koje inače ne poznajem dobro. Sva sam se stresla.

Zimski je period i već je noć, mada možda ne toliko kasno, ali je hladno i pada snijeg. Idem vijugavim putem, okruženim šumom sa svih strana, koja se zlokobno spušta na tu usku stazu. Čini se da joj nema kraja, da će zauvijek tako ići u tamu i da snijeg nikada neće prestati da pada. Nikada neće svanuti.

Krijem se iza tatinih beskonačnih nogu. Tako je visok, glava mu je, u snijegom zavejanoj, noći i osjećam se manje izgubljeno dok se stišćem između njega i mame.


Dugo očekivana svjetla trepere kroz promrzle grane, a u kući s lijeve strane je toplo i tužno. Jedan krevet je prazan, uredno zategnut. Mjesto novonastaloj sreći zbog ponovnog okupljanja zauzima prvobitna tuga i tišina. On, zbog kojeg smo krenuli na put, više nije s nama.


U uskoj ulici sa zlokobnim šumama, u kojima zimsko zavijanje vukova ljeti mijenja cvrkut ptica, provela sam naredne dvije godine.

Kuće se gotovo dodiruju krovovima preko puta. Auta se sklanjaju sa strane kada se mimoilaze. Ipak je jednog dječaka, na pragu djetinjstva, ubio nemarni vozač. U ulici u kojoj se pješaci sudaraju.


Ulica kao da vodi do novog beskraja, šuma i žubora rijeka, i sunca koje već u rano podne bježi iza šiljastih vrhova zimzelenog gorja. Vodi do sve rjeđe raspoređenih kuća, čiji se vrhovi više ne dodiruju, nego kao posvađani stoje okrenuti šumama, uvučeni u tamno zelenilo čije ljeto prestaje tamo gdje počinje zima koja me tu dovela.