Eu amo Portugese

Mnogo volim strane jezike, što se baš i ne bi reklo, jer tu ljubav ne pokazujem aktivno – učenjem, ali lako mi ulaze u uho i bez teškoća mogu naučiti izgovor bilo kojeg jezika kojeg bih uzela da učim. Brzo pamtim riječi, fraze i izraze. Profesor njemačkog me na kursu pohvalio da izgovaram kao neko ko godinama uči njemački (bila sam početnik sa kratkim školskim predznanjem). Kada smo na predstavljanju, na tom kursu, pričali zašto smo kurs upisali, a ja rekla iz ljubavi prema jeziku i jer mi je njemački lijep, s čuđenjem su me gledali, jer su, svi na tom kursu, osim mene, njemački upisali iz potrebe.




Posebno volim romanske jezike. Španski na stranu, nekako je lagan i generacija koja je pratila španske sapunice ga dosta razumije danas, ja volim portugalski. Zvuče kao da pjevaju kada govore. Zbog portugalskog sam gledala brazilske sapunice, slušala muziku na portugalskom i istinski uživala slušajući ih kako pričaju.




Moj A. me maloprije prijekorno pogleda kad sam rekla da bih navijala za Portugal (zbog jezika samo), da nešto nisam slaba na… pa, slabije. (Komentator je rekao da je od ukupnog broja stanovnika Islanda, koji iznosi 300.000, u Pariz došlo 30.000.)

On im još ne može halaliti onih šest golova u baražu za Evropsko prije 4 godine.








2u1 🙂

Sestri

Mama je vazda opominjala sestru i mene da se ne tučemo i ne svađamo, jer, jednom kad nas život razdvoji, falićemo jedna drugoj i koristićemo svaku priliku da budemo skupa. Naravno, kao i uvijek, mama je bila u pravu, a to sam najbolje shvatila onog dana kad se sestra odselila u drugu državu, a mene pogled na njenu praznu sobu rasplakao do jecaja. Sada smo jedna drugoj samo gošće i viđamo se svakih 2-3 mjeseca, nekad češće, nekad rjeđe, i sve bih dala da je u nekim trenucima mog života upravo ona mogla biti tu.



Niko se iskrenije nije radovao ni rasplakao od sreće kao ona kad je čula da se udajem i niko nikad neće voljeti kao što to zna sestra.



Sjetim se, pak, često, pa se smijem sama sa sobom, kako sam je plašila da sam umrla, kad se potučemo, pa me ona udari malo jače ili kako nije smjela sama u WC koji je bio u prizemlju kuće, pa bih je ja vodila i stajala na vratima, fiksirajući pogled na njoj, šuteći, dok ona u suzama ne počne da doziva roditelje. Svađale smo se krvnički i više nego ikad s nekim drugim ljudima, znali su nas razdvajati da jedna drugoj oči ne bismo iskopale, ali smo uvijek, a danas još više, jedna drugoj bile i najveća podrška. Niko kao sestra ne zna, bez ijednog pitanja, u tišini, da donese čokoladu utjehe, onda kad misliš da se svijet raspada. Bez nje ništa ne bi bilo isto.