Zar ne bi bilo savršeno da ljudi znaju osjetiti, nekom telepatskom vezom, kada nisi raspoložen za njih? Ono, zvoni ti telefon, ti vidiš ko je, zakolutaš očima i ta osoba prekine.
Ja, npr., kao Monica Geller, s kojom se često poistovjećujem, imam “uncontrollable need to please people”. To znači, da ako se ja ne bih javila na telefon tada ili ubrzo kasnije, mene bi izludjeli srklet i nervoza. Ne treba mi uspostavljat dijagnozu, dijagnosticirala sam ja sebi sve svoje poremećaje. Izuzetne su situacije, i ja ih slavim, kada sam u stanju da iskuliram nečije želje, prohtjeve, zahtjeve, pozive. To su historijski momenti u mom (još uvijek) mladom životu.
E, zato bi bilo idealno da neko moj kolut očima osjeti gdje god da se nalazi. Meni nešto mrsko, ja zakolutam, ono ne bude. Aaaa, orgazmično…
Ovako blogeri zvuče u nekoliko proteklih sati (dana, godina)
Svi imaju pravo na moje mišljenje.
Oda žalosti (Game of thrones je život)
