…
Ja često morim kako bih voljela ići negdje vani da živim. Čuj, VANI. Jer ovdje, “unutra”, guši ova malograđanština, tijesna je ova (pot)kupljena država i svima nam tamo, vani, djeluje ljepše. A i šire, što figurativno, što doslovno. Bila sam prošle sedmice u Beču; tako je prostran da čovjek prodiše samo kad ga s prozora gleda.
Mnogi moji poznanici i prijatelji su otišli za tim širinama, pa kad krenu da kukaju kako bi se vratili, huja me uhvati, jer sve imam osjećaj da bih ja, da odem, bila sretna što sam pobjegla iz okova zaostalosti i lopovluka ovog trokutića Evrope, da se nikad ne bih osvrnula.
A onda krenem da razmišljam šta i ko bi mi sve trebao da rahat odem. Moj muž, roditelji, sestra (koja je već “vani”), pokoji prijatelji… i dođem do svih tih razloga zašto onima koji su otišli srce vene za ovim što su ostavili, koliko god šugavo i ružno bilo. Jer ostavili su u svemu tome ono svoje najdraže i najljepše, od čega se nikad ne može rastati mirna srca.
Gledam sestru, koja je u Beču, kako se bori da tamo i ostane. Ko ne bi, neke stvari koje su njima banalne i usputne, nama su luksuz i čudimo im se kao djeca. Kada neko spomene platu od 2000 eura, ja pomislim kako vjerovatno nikad tolike pare neću držati u rukama, zaradivši ih ovdje, a tamo je to “normalna” plata.
Ali, gledam tu istu sestru s kakvom sjetom i bolom na licu svaki put odlazi odavdje, kada dođe u posjetu. Gledam je kako se prilagođava stranom mentalitetu, ljudima koji ne razmišljaju kao mi, ne brinu iste brige, koje ne vesele iste stvari, ne dišu kao mi… Gledam je kako joj je skoro svaki dan borba da ostvari sebe u stranom svijetu, a koliko je ujedno boli što nema barem komad onoga što je ovdje u njoj i uz nju raslo skoro 25 godina. Što nema malo mame i tate, malo mene, malo te topline koju svako ima samo kod svoje kuće.
Gledam je kako joj je lijepo, ima svijet pred sobom, ima kulturu, ima prostora da širi vidike, da uvećava znanja i umnožava poznanstva. A onda, kad sam krenula kući, jedno tri-četiri puta mi kaže kako joj je žao što idem, kako joj je bilo lijepo, kako će sada ostajati sama po cijele dane, jer pored sve ljepote koju pruža to “vani”, nisam mogla da ne osjetim tu njenu usamljenost kada je ostala iza mene. I baš mi je nešto teško bilo, a opet sam jedva čekala da se vratim u toplinu svog doma i u njegov zagrljaj.
I hajde budi pametan…
Nemoj misliti na Torticu
Kaže Howard (TBBT), a ja se slažem, i sama to često ponavljam, da je najgluplja stvar koju nekome možete reći, kada brine o nečemu: “Opusti se, ne misli na to!”
Evo, a ja sve dosad mislila na to i sad kad si mi ti to rekao/la, ja ću prestati, nisam se toga sama sjetila. Hvala najljepša, sve moje brige su nestale.