Ljubav iz vrtića, II

Unazad nekoliko dana na slikama iz vrtica vidim da Haris i moja A. nisu vise tako bliski i ne igraju se zajedno. Pitam je jesu li se to posvadjali, kaze da jesu i da joj on vise nije momak, sad je to Deni.

Danas izlazi iz vrtica sva osuncana i nosi papiric sa nacrtanim srcem i imenom: Haris.

– “Haris mi je poklonio cestitku!”, izjavljuje sva vesela. “Opet mi je momak!”

Dolazimo kuci, pokazuje cestitku sestri, muzu koji to tesko podnosi, trazi da slikam i posaljem nenama i dedama. I odlaze cestitku, ponosno, na pocasno mjesto na polici.

Javljam se Harisovoj mami da priznam simpaticnu gestu i ispricam sta mi je A. rekla, a ona se smije i kaze kako je Haris rekao da je “A. opet njegova djevojcica”. Kaze da je to jutros prije vrtica napravio i da upravo pravi i jednu za sutra.
Pitam svoju A. zeli li i ona nesto nacrtati Harisu, kaze da zeli i to je bila izjava ljubavi na dva lista. Morala sam da je ufotkam s njenim djecijim fotoaparatom i da zalijepimo slike pored kojih je crtala srca, cvijece, avione… ja sam pomogla sa zvjezdicama. Napisala je njihova imena i pitala me kako se pise “ljubav” i “mi se volimo”.

I to je sve sto treba da znate o ljubavi.

Necu kusur, hocu kiflu

Kad smo bili djeca, daju ti dnevno onog jednog zelenog fratera i kupis sebi dvije kifle, neki a la Cipiripi namaz, sokic i haman ti i kusur ostane.
Neku noc hoce dijete kilfu (jednu). Ma neka, kceri, nije mama cicija, kupice dvije za marku. Ali, ne vratise kusur. Zakinu me za pola kifle.

Prije ovih besramnih poskupljenja pravila sam kifle u kucnoj radinosti. Ma primirisati im ne mogu ove iz Rolin pekare, a meni su kifle u toj pekari (bile) najbolje.
Samo meni to nesto zahmetli, pa je to vise ko za specijalne prilike. Sad ce nam specijalne prilike biti barem jednom sedmicno, kifla i lovacka pasteta.