Djevojka u mojim ustima

Otkako sam dobila djecu jedva sam cekala da odselim iz ovog stana. Doduse, plan o selidbi se javio i prije dolaska djece, ali sa djecom je peti sprat bez lifta plus nedostatak parkinga dobio neku novu dimenziju mrskoce i jedvacekanja da odem.

Naravno, kako to ne ide uvijek po planu, namjera i zelja da odselimo razvukla se sa 2019., na evo 2022. I drugo sam dijete rodila ovdje i sad se i ona sama penje na peti sprat.

Sutra cemo prvi put prespavati u novom stanu. Divan je, velik, prostran, nov… uredila sam ga ko sebi, sto se kaze. Pa evo, dok se provlacim izmedju kutija i kesa, bolnih ruku i nogu, u jos uvijek trenutnom stanu, hvata me pomalo i neka tuga, nerado priznajem.
Ovdje zivim skoro 17 godina. To je najduze sto sam zivjela ikad igdje bez prekida. Kao izbjeglicko dijete nisam nikad imala taj zauvijek dom gdje sam odrasla. Taj dom bio je ovaj stan. Ovdje sam odrasla. Ovdje sam prozivjela najljepse dane i godine. Ovdje sam rodila djecu i one su prve korake napravile u ovom stanu. Koliko god me nervira ovaj peti sprat bez lifta kad se kao magarci bez daha penjemo punih ruku kesa i djece, toliko znam da ce mi nedostajati ova mahala, ovi zidovi, ovaj osjecaj doma i pripadnosti. Ove stepenice i tersanje “da ti ebem sprat i stepenicu” dok se penjem.

Veceras ovdje spavam i to je to. It’s the end of an era.

Prečesto sam u životu bila rob stvarima, a naročito ljudima samo iz razloga što ih nisam znala odbiti, reći ne, prekinuti toksičan odnos… ili mi bude žao godina uloženih u odnos, bude mi žao truda, pomislim: “a, i nije nam uvijek tako loše”, a loše je čim pronalaziš x razloga da odgodiš druženje, čim se oneraspoložiš kad trebaš izaći s tom osobom i čim se sa tog druženja vratiš umorna i iscrpljena, jer ti energetski vampiri popiju svaki mililitar energije.

Pametnom ne treba veći znak da je vrijeme da se makne iz takvog odnosa, ali ja eto nisam uvijek bila naročito bistra. Ili sam mazohista, valjda ga dođe na isto.
Doduše, o konkretnom odnosu, na koji sam stavila tačku neki dan, razmišljam tako par godina unazad, a i više, i pokušavala sam se malo suptilnije udaljiti iz njega, no strana B nije baš primala signale, pa se odnos nekako nepotrebno produžavao, iako je iz zadnjeg druženja bilo sasvim jasno da ni strana A ni strana B ne pronalaze više zajednički jezik, a izgleda da se i ne poštuju dovoljno. Barem sam takav utisak stekla kada mi je upućen niz uvreda nakon čega sam ustala od stola i otišla, evo, ovaj put zanavijek. I baš se dobro osjećam. Kao da sam veliki kamen skinula s ramena.
Sa 34 godine zaista ne mogu više dopuštati da mi neko, kao 15godišnjak, zadire u intimu i propituje životne odluke, pri tome ih osuđujući iz čiste zavisti. A kada to traje godinama, steknete iskustvo u procjeni tuđih komentara i znate da to nije samo trenutni hir ili vaša loša procjena. Žao mi je samo što mi je trebalo tako puno vremena da steknem hrabrost i udaljim se od onih koji ne doprinose mojoj sreći i dobrom raspoloženju. Ali, valjda zato kažu životna škola i iskustvo… ne može doći prije vremena.

Nisam nikad bila neki poznavalac ni obozavatelj djela Balasevica. Jednostavno nije vrsta muzike koja bi mi legla na uho i nisam htjela forsirati. Naravno, ponekad bi se cula tu i tamo neka pjesma, svidjela bi mi se, ali na upit slusam li ili volim li Balasevica, rekla bih ne.

Jasno je, naravno, da je to izazivalo sveopste zgrazavanje njegovog fan kluba, ta kako je moguce da nisam sektaski naklonjena toj vrsti umjetnosti, ja to ne razumijem, bezdusna sam, mozda sam i glupa… haj ga znaj.
I naravno, bilo je tesko objasniti da ja nemam nista protiv Balasevica niti njegove muzike. Njegovi fanovi su oni zbog kojih sam dodatno insistirala na tome da ga ne volim i ne slusam. Zaista je malo takvih ljubitelja necijeg lika i djela na svijetu koji s takvim zarom pokusavaju da te ubijede da je njegova muzika nesto najbolje sto se pojavilo u ovom regionu.

Ne, na ovom svijetu.

Nesto poput vegana, raw vegana, koji bi ti oci iskopali samo da dokazu koliko su u pravu i koliko si ti glup.
A u meni onda proradi neki inat, pa jos vise udarim kontru. Narocito kad mi se pocne tvrditi da MORAM odati pocast, da nerviramo i da smo ovakvi ili onakvi ako to ne uradimo. Mislim, skini mi se.



Steta je kada umre bilo koji veliki umjetnik, narocito umjetnik kakav je bio Djordje Balasevic. Ja nemam problem s tim da priznam da je bio zaista sjajan tekstopisac, umjetnik, covjek, i zaista je steta kad nas napusti neko takvog kalibra.

Ali, tvrditi kako ce nam sad djeca odrasti u svijet neznajuci sta je dobra muzika, u najmanju ruku, je subjektivno pretjerivanje.

Posto nikad ranije nije umro neki Elvis Presley, neki John Lennon, neki Kurt Cobain, Jimi Hendrix, Mercury, Marley, Morisson, Cash, Cornell…



Imate pravo, odrasli smo uskraceni dobre muzike i zaostavstine cijenjenih muzicara, evo sve sto mi je preostalo je Jala Brat, Cardi B, Nikki Minaj, Semsa, Jana, Bubamara. I nikad se vise nece roditi niko o kome ce nasa djeca misliti isto sto mi mislimo o svim velikanima koji su nas napustili.