Djevojka u mojim ustima

Ne dešavaju mi se često dani kad se budim umorna i teška kao da me nešto pregazilo, i puna neke tjeskobe. Tada mi je potrebno samo da ležim u mraku, da ne pričam i da ne radim ništa. Danas sebi to nisam mogla priuštiti, a šugavo vrijeme je samo doprinijelo ovom (ne)raspoloženju. Teška sam ko crna zemlja i samo jedva čekam da svane sutra.

U gostima kod Bo na blogu spomenuh Šefi, profesoricu geografije iz srednje, pa mi nešto bi drago kad mi pade na pamet, iako je u srednjoj radila sve što jednog profesora kvalifikuje da bude omražen kod učenika.



Šefika se nikad nije udavala (kao ni moja razrednica, barem dok je moju generaciju vodila), pa se to uveliko odražavalo na njenom (njihovom) ponašanju. Možemo se mi lagati i govoriti kako prisustvo, odnosno odsustvo osobe suprotnog spola u našem intimnom, bliskom životu ne igra nikakvu ulogu, ali osim toga što nas društvo stigmatizira ukoliko nakon 30te ostanemo single (and ready to mingle), mnogi (neki?) muškarci i žene (a posebno žene, jel?) postaju otrovno isfrustrirani kako godine odmiču end ic anberabl. Osim ako to nije samo i isključivo izbor individue.




Nejse, iz nekog razloga Šefi ne imade tog muškog (a možda i ženskog?) životnog saputnika, što su potvrdili mnogi koji su je znali i iz mlađih dana. Živjela je sama s mamom, a Bog zna kako roditelj može sputati dijete da se osamostali i bude sretno. Imam primjer u bližem okruženju.


Šefi je bila vrlo duhovita i kada nas nije ocjenjivala, bilo je vrlo zabavno biti na njenim časovima. Cinična i sarkstična “šukala” je učenicima redovno, a onda kad to nisi ti, izuzetno je zabavno. Dobiti 5 iz geografije kod Šefike je bila, haman pa, nemoguća misija. Žene nešto naročito i nije voljela (kao ni moja razrednica), pa smo iz tog nekog njenog razloga bile zakinute bez obzira što smo u znanju bile jednake muškinju. Samo je jedan učenik imao peticu kod Šefike, mada je on imao petice u svemu na svijetu jer je znao sve na svijetu. Bile su to grčevite borbe na kraju svakog polugodišta, da se iščupa neka četvorka, pa smo kumili, molili, pisali radove, učili… Šefi se na sve to samo smješkala, onim osmijehom što titra u uglu usana, a ne pokazuje zube. A ledenog pogleda.

Iz kontrolnih smo dobijali 1/16, 1/36 tačnih odgovora, tačke umjesto jedinica i datume koji su u dnevniku stajali po dva mjeseca.




Nekako su mi u najdražem sjećanju ostali baš takvi profesori. Profesorica hemije koja je bila strah i trepet i kod koje smo dolazili svako jutro u pola 7 da radimo kontrolni za dvicu, Asim, direktor i profesor matematike, poznat kao Atila Bič Božiji i Šefika, that little smug…

Mnogo volim strane jezike, što se baš i ne bi reklo, jer tu ljubav ne pokazujem aktivno – učenjem, ali lako mi ulaze u uho i bez teškoća mogu naučiti izgovor bilo kojeg jezika kojeg bih uzela da učim. Brzo pamtim riječi, fraze i izraze. Profesor njemačkog me na kursu pohvalio da izgovaram kao neko ko godinama uči njemački (bila sam početnik sa kratkim školskim predznanjem). Kada smo na predstavljanju, na tom kursu, pričali zašto smo kurs upisali, a ja rekla iz ljubavi prema jeziku i jer mi je njemački lijep, s čuđenjem su me gledali, jer su, svi na tom kursu, osim mene, njemački upisali iz potrebe.




Posebno volim romanske jezike. Španski na stranu, nekako je lagan i generacija koja je pratila španske sapunice ga dosta razumije danas, ja volim portugalski. Zvuče kao da pjevaju kada govore. Zbog portugalskog sam gledala brazilske sapunice, slušala muziku na portugalskom i istinski uživala slušajući ih kako pričaju.




Moj A. me maloprije prijekorno pogleda kad sam rekla da bih navijala za Portugal (zbog jezika samo), da nešto nisam slaba na… pa, slabije. (Komentator je rekao da je od ukupnog broja stanovnika Islanda, koji iznosi 300.000, u Pariz došlo 30.000.)

On im još ne može halaliti onih šest golova u baražu za Evropsko prije 4 godine.

2u1 🙂