Izuzetno mi smeta i ide mi na zivce ovaj poremeceni sistem vrijednosti, za koji ne znam otkad je ovakav kakav jeste, ali ga ja ne pamtim u svom djetinjstvu. Govoricu npr. evo konkretno o skolama i vrticima i proslavama rodjendana, te kupnji poklona za uciteljice.
Da se odmah ogradim od dobrodusnih jezicica, meni nije problem dati 10-15-20 KM kada se skupljaju novci za poklone, ali mi je itekako problem sto je to uposte postala norma, jer, budite sigurni, ne moze svako izdvojiti ni tih 10 KM.
Ranije bismo u skolu nosili kesicu bombona i krenuli od klupe do klupe da pocastimo drugare i drugarice kad nam je rodjendan i to bi bilo to. Danas slavljenici pakuju male paketice svakom posebno u cijelom razredu. Inace mi taj obicaj da slavljenik nekome nesto poklanja bio nejasan, u najmanju ruku. Kako je do toga doslo, ko je taj prepametni roditelj kome je palo na pamet da pakuje paketice i time uspostavio standard svima ostalima, bas bih voljela da znam. Pa djeca onda zagledaju sta je ko spakovao, je li ovaj slatkis ili onaj, vidi onog stavio onu cokoladicu od 0,30 kf, a ne onu od marke…
A, da ne pricam o tim rodjendanskim proslavama koje kostaju pola plate. Ono sto smo nekad gledali na MTV kako u Amerikama slave Sweet 16, tako je kod nas sad za svaki rodjendan. Pa neko takmicenje ko je platio vise, ko je doveo maskotu, ko je doveo madjionicara, a ko pEvaljku, ko je platio kino i grickalice za 15 djece, a prosjecan ulaz u kino ne kosta ispod 25 KM… Pa cija je torta nadjidjanija, skuplja, visa…
Sta ce roditelj koji to ne moze da priusti? Sta ce dijete kojem to roditelji ne mogu priustiti? Mislite li da moze svako dijete razumjeti zasto ne moze da dobije proslavu na nivou neke slave?
A ako si u finansijskoj prilici zelis li zaista djetetu bas sve to uskratiti uz vrijedne zivotne lekcije kako se za nesto u zivotu treba i pomuciti i kako ne mora i ne moze dobiti bas sve sto pozeli, te kako ne treba da se uporedjuje s vrsnjacima? Zelis li i treba li da si taj roditelj?
I sve to krece od vrtickih dana. Proslavi rodjendan u vrticu, pa ga proslavi s drugarima van vrtica/skole, pa proslavi s familijom… kazem ja, ko Ivkova slava.
Na sve to nadodajte da se uciteljicama vise za praznike ne kupuju cvijece i bombonjere. Odnosno, kupuju se, ali uz to ide uglavnom neki komad nakita ili sat. I ne, nije to samo kada se oprastate s uciteljicom, nego uglavnom kada je 8. mart, npr., i tako ti neki, usput, praznici kojima svrha, sama po sebi, i nisu pokloni.
Ja znam da se zivot mijenja i tece i dolaze nove generacije s novim vrijednostima, ali sada kada su moja djeca dio tog sistema, primjecujem i vidim koliko je poremecen i koliko je naglasak stavljen na skroz pogresne stvari, a da djeca izmedju sebe nemaju nimalo empatije ni podrske i da se samo gleda ko sta ima vise i bolje.
Iz ugla prosvjetnog radnika kojem je to nebitno, ja nisam nikad otkrivala datum svog rođenja. Djeca su mi donosila pismo petkom i stavljala u lično rađeno poštansko sanduče. Od svijeća govorila sam samo tratinčice pa su to brali svojim ručicama i rukicama i bili su mi daleko draži od nekih velikih buketa. Dok sam radila u Belgiji odbila sam nakit i sat kad sam odlazila jer to nije trebala biti moja poenta boravka u školi s tom djecom, uvijek sam htjela biti ona osoba koje će se sjetiti – ona me tome naučila ili s njom sam doživio to nešto. Od poklona od djece koje nikad nisam dobila je jabuka, a čeznula sam za njima kao velikim simbolom prosvjetara. Eh to je iz mog ugla..
A iz ugla onoga što sam gledala po zbornici, ima i tu svakakvih ljudi. Neke učiteljice i nastavnice kao da su se takmičile i smatrale su to nekom vrstom uspjeha ako bi imale više cvijeća od ostalih. Sjećam se jedne godine u jednoj seoskoj školi u Bosni, učiteljica je dobila toliko cvijeća i poklona za 8. mart da su i gepek i stražnje sjedište bili puni. Ona lepršala umišljeno kao da je od inspekcije dobila ocjenu za čas “naročito se ističe” a ne cvijeće koje će većinom baciti, osim onog u saksijama. Jedino po čemu se naročito isticala – iz mog ugla opet – jeste koliko ona i takvim ponašanjem podstiče da se to i dalje nastavi.
Što se tiče tih običaja i odakle su došli, to nije primjetno samo u školi već u svemu. Djeca koja idu pješke u školu ne smatraju se samostalnim, već njihovi roditelji ne brinu o njima dovoljno ili su siromašni da nemaju dva auta da je uvijek jedan roditelj na dohvat ruke i na usluzi svome potomku.
Narod jednostavno trenutno u tome vidi sopstveni uspjeh “vidi mi možemo” kroz te extravagantne stvari koje apsolutno nikakvu vrijednost, osim novčanu, nemaju, jer uništavaju dijete kojem se to priređuje a i djecu koja na to gledaju i ne mogu to imati.
Da imam ovlasti kroz Ministarsvo i Pedagoški, donijela bih to kao pravilo ili zakon da se sve što nije simbolično obilježavanje strogo zabranjuje u školi; da se uvedu uniforme ili barem kecelje ili boje koje su dozvoljene nositi za vrijeme nastave i obuće i odjeće pa se neće primjećivati koje dijete je bolje obučeno jer bi svi bili isti..
Mislim da i neki roditelji ispravljaju sopstvene nedostatke odrastanja obasipajući pažnjom svoju djecu i previše. Svega je tu, svakako, apsolutno bez ikakve prave vrijednosti.
Eto, nisam bas zamisljala da je nekim prosvjetnim radnicama to toliko bitno, a mnogo mi je ljepsi, sa dusom i nekako znacajniji taj tvoj nacin. I djecica se potrude, imaju osjecaj kao da su dali nesto od sebe, a ne samo novcem kupljeno, bezlicno…
U pravu si, nije to samo u skolama, ali zato su krivi samo roditelji, jer djeca to ne znaju dok ih neko ne nauci.
I meni se svidja ideja u uniformama i sve bih uradila tako kao ti.
I to i odlazak u goste. Ma bjezi ba, ko da su u nas plate 4K. A i kontanje sta ces kupovati. Nek stave zakon kad kome ides uplati mu 5 km na bankovni racun i to je to 😀
to je najbolji prijedlog ikad
haha, dobra ideja, moram priznati. niti kome teska na dzep, a ne moras ni da mozgas sta ko voli i treba.
Kad sam vidjela na vilsu djecu da se igraju ganje i lopte u air max patikama koje kostaju vise od 300 maraka, nije mi bilo dobro
Ma nase skolstvo je propast, gledam djeca na ekskurzije idu u trzne centre 🤯
Moja kćerka je prve markirane patike dobila sa 14-15 godina i još ih čuva za uspomenu, bile Nike tike,ja joj onda rekla tu i tamo ćeš dobiti nešto markirano, a kad budeš svoj novac zarađivala kupuj sebi šta hoćeš, znam grozna sam mama😂
joj, bas mi je to ruzno i odraz roditeljskih kompleksa. ovo sto kaze Senjorita, dobices neki znacajan poklon po zasluzi, sve drugo je cisti preserans.
Meni je u ovom svijetu već odavno sve strašno. Najbolje se ograditi od svega koliko se može. Šta nama svima fali što smo odrasli kako smo odrasli, ništa.
mislila sam da je klise, ali kunem se, sto sam starija, stvarno sve vise zudim za nekom osamom i zivotom dalje od ljudi i vrijednosti ovog svijeta.
Mislim da se može biti i izvan toga, ali je velika vjerojatnost da će se djeca osjećati “izvan toga” i priželjkivati ono što imaju druga djeca, bez obzira kako ih odgojili. I kada sam ja išla u školu sve se vrtilo oko materijalnog, djeca koja nisu imala dovoljno su bila prešutno izdvojena. Ali daleko od toga da je sve bilo skromnije, kao što i sama kažeš. Rođendani su bili proslavljeni uz tortu i sok mitavac u kućama. Danas, su stanovi mali pa se ide vani, na za to predviđena mjesta pa se sve plaća. Nedavno sudjelovah u proslavi 2.rođendana u restoranu, to ko da je svadba, a ne rođendan. Tomu treba stati na kraj, nekako. Ako oni tebe zovnu, ne osjećat se dužan da i ti njih moraš zovnut i napeavit sve to isto. Skromnost je vrlina.
pa to je to, moze se naravno, ima i divno odgojene djece i porodica koji njeguju prave vrijednosti. nije sve onako kako na prvu izgleda, ali je dosta tesko i zna za djecu biti mucno dok ne porastu dovoljno da shvate sta je u zivotu bitno.
ja sam kcerki prvi put rodjendan organizovala s nekim drustvom i drugom djecom kada je punila 5 godina, jer sam misljenja da kad su mladji to i ne pamte i cak im moze biti stresno. ovako kada znaju o cemu se radi, pa se mogu lijepo provesti i o tome poslije pricati, onda mi nije ni tesko ni zao pozvati drustvo. ali opet nema potrebe davati basnoslovne cifre na to.
Društvo je zatrovano i izgubile su se prave vrijednosti. Nema više empatije, nema više poštovanja prema starijima… nema više onoga što je naše vrijeme činilo lijepo i vrijednim,ali nažalost, to primjećujem i kod nekih starijih,ali to je sad druga tema. Moja generacija je isto donosila bombone u razred i to je to. Sve je ovo sad čisto natjecanje.
tacno, u pravu si, nisu samo djeca zatrovana, nego i odrasli, a djeca gledaju i uce od odraslih. pojeli su nas konzumerizam, digitalizacija…
Ma, to treba sve poslati u k. krasni Morgana.
Život je prekratak.
Kako objasniti djeci?
Dok su maleni, neće postavljati pitanja. Kada poodrastu, možeš primijeniti ovaj trik – za tvoj rođendan idemo na jednodnevni izlet ili kratko putovanje. Uvijek će biti cool među rajom ako rođendane slave negdje van grada ili zemlje. Iskreno, bolje novac skršiti na putovanje nego na dva do četiri sata ničega.
Naša kći ima 14 i nije baš da su se učiteljicama kupovali pokloni. Ako bi neko od roditelja pokrenuo tu inicijativu (povodom odlaska učiteljice koja je poduže bila zamjena), kupili bisno zajednički diskretan sat i cvijeće.
U vrtić, na svu sreću, nije morala da ide.
odlicna ideja! i sama sam uvijek vise voljela rodjendane provoditi na putovanjima, sto svoje, sto djecije po prilici, ali sigurno kako budu rasle to bi mogao da postane mali, porodicni obicaj. na putovanje mi novac nikad nije zao dati, jos kad se spoji s tako lijepom prilikom, ma prava stvar!
kod nas je, eto, vec u 1. razredu neka mama predlozila da se uciteljici pokloni sat za 8. mart (?!)
onda su neki predlozili da to bude neki poklon bon pa da ona sama odabere poklon, ali i dalje je to bilo jako puno prikupljenog novca za (samo) 8. mart. umjesto da na taj dan djecu uce o tome koji je znacaj tog datuma, mami se crtaju cestitke, kao da je dan majki… ma znas i sama.