Kosmos, štasmos

Poželim da pišem pa shvatim da nemam, zapravo, o čemu. Nisam u nekom sevdahu da pišem ljubavne priče i pjesme, ne putujem da glumim travel blogera, ne pohodim više klubove jer nemam 25 i samim time nema uzbudljivih noćnih ili dnevnih dogodovština, susreta i svih onih “problema” iz dvadesetih, koje bih sad tako voljela imati.

Posao nije tako zanimljiv da bi se o tome pisalo, a ni u braku nemam trzavica pa da se na to žalim. Moj jedini emotivni roller coaster su moja djeca, bilo da idemo vrlo visoko ili padamo velikom brzinom prema dnu.

Ranije sam znala pisati uglavnom kada sam tužna ili me zadesio ljubavni brodolom, pa je valjda istina kada kažu da pišemo najviše kada nas nešto tišti.
Ne želim biti mama koja će o djeci pisati samo kada joj je teško i želi se na njih požaliti, jer su takvi momenti u manjini. Ali, treba mi ventil, nekad mi samo treba da se isplačem, da me niko ne doziva nekoliko sati, da me ne traži, ne dodiruje, da nisam nikome potrebna.

Razmišljam da naredni mjesec upišem školu trčanja. Mjesecima razmišljam o trčanju kao dodatnoj fizičkoj aktivnosti, pa i tom, prijeko potrebnom, ventilu. I već mi je mrsko, a opet tako mi se ide. To samo može da znači da mi stvarno treba.

Sličan post sam dosad počinjala pisati barem 5 puta i brisala svaki put jer uvijek ima onaj glas u glavi koji te opominje: “Šta se žališ? Sama si birala.”, a to nije moj glas. To je glas onih koji smatraju da znaju bolje.

Vjerujte, ne postoji ništa i niko na ovom svijetu ko se voli više od vlastitog djeteta. Vole se roditelji, braća, sestre, partneri, prijatelji, ljubimci, ali vlastito dijete uvijek ide ispred svih i svega. To je ljubav ispunjena svakodnevim brigama i strahom, strepnjom, ponosom, radošću… ali, isto tako ne postoji niko i ništa ko vas može izbaciti iz cipela više nego vlastito dijete. Zbog koga u sekundi možete postati neprepoznatljivi sami sebi, od ljubavi do gubljenja živaca u roku odmah.

I baš tu u toj sekundi, u tom stanju promjene ličnosti i stanja, treba da postoji jedno dugme, jedan ventil do neke dimenzije gdje nisi mama, da budeš opet samo malo ti, sa svim onim što si bila prije djece, da bi nakon toga opet mogla biti najbolja mama koja možeš biti.

Ali, koliko god da ponekad bude teško i koliko god poželim onu staru sebe, znam da bih ipak sve ovo, ponovo, isto uradila.