Otkako sam dobila djecu jedva sam cekala da odselim iz ovog stana. Doduse, plan o selidbi se javio i prije dolaska djece, ali sa djecom je peti sprat bez lifta plus nedostatak parkinga dobio neku novu dimenziju mrskoce i jedvacekanja da odem.

Naravno, kako to ne ide uvijek po planu, namjera i zelja da odselimo razvukla se sa 2019., na evo 2022. I drugo sam dijete rodila ovdje i sad se i ona sama penje na peti sprat.

Sutra cemo prvi put prespavati u novom stanu. Divan je, velik, prostran, nov… uredila sam ga ko sebi, sto se kaze. Pa evo, dok se provlacim izmedju kutija i kesa, bolnih ruku i nogu, u jos uvijek trenutnom stanu, hvata me pomalo i neka tuga, nerado priznajem.
Ovdje zivim skoro 17 godina. To je najduze sto sam zivjela ikad igdje bez prekida. Kao izbjeglicko dijete nisam nikad imala taj zauvijek dom gdje sam odrasla. Taj dom bio je ovaj stan. Ovdje sam odrasla. Ovdje sam prozivjela najljepse dane i godine. Ovdje sam rodila djecu i one su prve korake napravile u ovom stanu. Koliko god me nervira ovaj peti sprat bez lifta kad se kao magarci bez daha penjemo punih ruku kesa i djece, toliko znam da ce mi nedostajati ova mahala, ovi zidovi, ovaj osjecaj doma i pripadnosti. Ove stepenice i tersanje “da ti ebem sprat i stepenicu” dok se penjem.

Veceras ovdje spavam i to je to. It’s the end of an era.