Nisam nikad bila neki poznavalac ni obozavatelj djela Balasevica. Jednostavno nije vrsta muzike koja bi mi legla na uho i nisam htjela forsirati. Naravno, ponekad bi se cula tu i tamo neka pjesma, svidjela bi mi se, ali na upit slusam li ili volim li Balasevica, rekla bih ne.
Jasno je, naravno, da je to izazivalo sveopste zgrazavanje njegovog fan kluba, ta kako je moguce da nisam sektaski naklonjena toj vrsti umjetnosti, ja to ne razumijem, bezdusna sam, mozda sam i glupa… haj ga znaj.
I naravno, bilo je tesko objasniti da ja nemam nista protiv Balasevica niti njegove muzike. Njegovi fanovi su oni zbog kojih sam dodatno insistirala na tome da ga ne volim i ne slusam. Zaista je malo takvih ljubitelja necijeg lika i djela na svijetu koji s takvim zarom pokusavaju da te ubijede da je njegova muzika nesto najbolje sto se pojavilo u ovom regionu.
Ne, na ovom svijetu.
Nesto poput vegana, raw vegana, koji bi ti oci iskopali samo da dokazu koliko su u pravu i koliko si ti glup.
A u meni onda proradi neki inat, pa jos vise udarim kontru. Narocito kad mi se pocne tvrditi da MORAM odati pocast, da nerviramo i da smo ovakvi ili onakvi ako to ne uradimo. Mislim, skini mi se.
Steta je kada umre bilo koji veliki umjetnik, narocito umjetnik kakav je bio Djordje Balasevic. Ja nemam problem s tim da priznam da je bio zaista sjajan tekstopisac, umjetnik, covjek, i zaista je steta kad nas napusti neko takvog kalibra.
Ali, tvrditi kako ce nam sad djeca odrasti u svijet neznajuci sta je dobra muzika, u najmanju ruku, je subjektivno pretjerivanje.
Posto nikad ranije nije umro neki Elvis Presley, neki John Lennon, neki Kurt Cobain, Jimi Hendrix, Mercury, Marley, Morisson, Cash, Cornell…
Imate pravo, odrasli smo uskraceni dobre muzike i zaostavstine cijenjenih muzicara, evo sve sto mi je preostalo je Jala Brat, Cardi B, Nikki Minaj, Semsa, Jana, Bubamara. I nikad se vise nece roditi niko o kome ce nasa djeca misliti isto sto mi mislimo o svim velikanima koji su nas napustili.