Djevojka u mojim ustima

disintegration

26.12.2016.

...

Smatram da su ljudi, dijelom (i ovo podvlačim), sami zaslužni za stanja u kojima se nalaze. Bilo da je to sreća ili tuga, ne možemo uvijek opravdanje tražiti u drugima ili u sudbini, a da prije toga nismo pogledali u sebe.

Govorim poučena vlastitim primjerom, kada se osvrnem na dane kada sam mislila da ništa više nema smisla i da sam u nekom, kao, dubokom očaju i depresiji. Tako olako shvatamo tu riječ i sami je sebi dijagnosticiramo. Depresija, my ass.

Osim ako nismo bolesni, ako nismo izgubili najbliže, ako se desilo nešto na što nikako nismo mogli utjecati, nismo gladni i bez krova na glavom (a i tad ima jakih ljudi, koji u svemu vide izlaz), vrlo je nezahvalno sebe nazivati depresivnim onda kada imamo ljubavne probleme, probleme u školi, na poslu ili fakultetu, probleme koji su rješivi, barem djelimično, ukoliko sami odlučimo da im želimo stati u kraj.

Poznajem osobe, tačnije djevojke, koje se predaju očaju ako nisu, npr., našle partnera do 30. godine, pa sebi dijagnositiciraju neke depresije i bezizlazna stanja, predaju se tom nekom crnilu koje doliči srednjoškolkama, kunu muškarce, svoju kletu sudbinu, umjesto da izađu iz učmalosti i svoje sobe, iz svojih okvira i zone komfora, i aktivno porade na tom "problemu". Mogu razumjeti tugu zbog takve situacije, uostalom, ljudi jesu društvena bića i svima nam je potrebna ljubav i u konačnici se sve svodi na potragu za istom, ali svjesno raditi jedne te iste, pogrešne, korake i ne razumjeti zašto se ništa ne mijenja... e, to ne razumijem.

Da mogu, sad bih ovoj jednoj rekla da digne tih svojih 30 godina u guzici i digne bradu, umjesto što piše sjebane statuse po Facebook-u, pogleda se u ogledalo i osvrne unazad. Jeste, problem je u tebi, nisu krivi svi ostali zato što ne uspijevaš ostvariti normalne ljudske odnose. Promijeni nešto, očito to što radiš ne funkcioniše. Počni da se cijeniš, pa će te cijeniti i drugi, čak i sa 30 godina, da, da...

28.10.2016.

Zini da ti kažem

Ako sam ikad bila ona osoba koja se razbacivala savjetima onda kada se od nje to i ne traži, a sigurna sam da barem nekad u životu jesam, sad mi se sve to, lijepo, vraća.

Ljudi valjda u nedostatku pravih riječi govore one najučestalije, isklišeizirane, a baš takve me najviše nerviraju, posebno onda kada nisam tražila da ih čujem. Priznajem, nije to toliko do netraženih savjeta, koliko do momenta i situacije, jer sam baš sada u situaciji kada nemam niti najmanju želju slušati tuđe, jedne te iste savjete, a svi ih imaju. Osim toga, ponavlja se jedno te isto pitanje (ili dva), da bi nakon mog odgovora uslijedio već znani savjet. Čujem ga u glavi svaki put i prije nego što ga izgovore.

Osjetljiva sam kao mimoza na sva (očekivana) pitanja koja su uslijedila u posljednje vrijeme, pa iako sam znala da će ih biti, nisam mogla znati koliko će me nervirati. Dobro, mogla sam, sebe i svoje živce dobro poznajem, ali ipak...

Šta će biti slijedeće, nakon što ispunimo ljudska očekivanja, ostaje da se vidi. Mada, sasvim sam sigurna, biće novih pitanja i novih savjeta. Ljudi uvijek nađu nešto u tuđem životu čime bi se rado pozabavili.


Noviji postovi | Stariji postovi