30.01.2018.

Hormones are a bitch

Kad si trudnica i kad te čeka porod i dijete, niko ne priča o ružnijim stranama svega toga. O bolnim. O neugodnim, prljavim, znojnim, smrdljivim. Ne treba plašiti trudnice preuveličanim pričama o bolnim porodima, ali treba biti realan i ako one to žele čuti (a ja sam željela), treba ih uputiti i u one, ne tako lijepe stvari poroda i majčinstva.

Ako sama ne pita, trudnici će malo ko ili niko reći da dojenje BOLI. Da će dobiti rane na bradavicama koje KRVARE i da će (pa dobro, možda ne sve, ali ja sada pišem iz svog iskustva), plakati od bolova dok doje i da će zarivati nokte u krevet i jastuk i dlanove da bi izdržale 20ak minuta da nahrane nejako čedo. A ono mora da jede. Svakih 2-3 sata u početku. I danju i noću.

Niko ne kaže da se zbog hormona znojite ko krme i da nema tuša koji će vas oprati, posebno ako ste takve sudbine da se porodite u najtoplije ljeto u posljednih 100 godina, kakvo je bilo ljeto 2017. u augustu kad sam se ja porodila.
Niko ne kaže da neke od vas možda neće moći do WC-a bez pomoći, da nećete moći da sjedite, da vas na porodu režu i šiju i da to boli poslije i da je svaki odlazak u WC tortura. Niko ne kaže da će biti noći (i dana) kada ćete imati osjećaj da skrećete s pameti i da ćete poželjeti skočiti kroz prozor skupa s djetetom, a onda ga ujutro volite najviše i kad se nasmije ničeg se ne sjećate. Do večeri... kad se možda sve opet ponavlja.

Svi kažu spavaj kada spava beba, ali niko ne kaže da BEBE NE SPAVAJU ili da spavaju u intervalima po 20ak min, nekad kraće, nekad duže. Neke spavaju, neke ne spavaju nikako, a život ne čeka, ljudi dolaze, jesti se mora, okupati se mora, i niko ne kaže da će ti trebati otprilike tri mjeseca da se uhodaš i da naučiš djelimično raditi stvari kako si ih radila prije. Da ćeš skontati kako bebu uspavati toliko da napraviš neki pristojan ručak i da odeš u WC, a da ne tješiš uplakano dijete iza otvorenih vrata i ne piškiš kao da si na utrci nekoj.

Niko ne priča kako poslije poroda kosa krene toliko da opada da imaš osjećaj da ti neće ostati tri dlake na glavi. Kako se češljaš i kako je pereš, tako pramen ostaje u ruci i češlju sa svakim potezom. Meni je to palo teže i od ležanja u krevetu mjesec dana nakon poroda i od bolnih rana i nespavanja.

Gledam svoju, nekad divnu, kosu kako se prorjeđuje na čelu i dobijam ZALISKE, kao da sam srednjovječni muškarac, gledam je kako je mrtva, bez sjaja, tanka i rijetka i pitam se hoće li više ikada biti kao prije. Vjerovatno neće. Primjećujem, doduše, u posljednjih nekoliko sedmica kao da raste nova, ali na najglupljim mjestima, na primjer rastu mi SOLUFI/ZOLUFI/ZULUFI (poslužite se terminom koji koristite). Raste mi na čelu, ispod linije kose, pa izgledam ko mladi pingvin, sva čupava i flafasta, ali ne na sladak način. Ipak, i dalje opada tamo gdje ne bi trebala.

Svi će ti samo reći kako sve to vrijedi zarad onog zvonkog, malog osmijeha. I vrijedi, dala bih svaku vlas i podnijela svaku bol, ali budimo realni, bitne smo i mi i ne smije biti problem o tome pričati niti željeti da izgledamo lijepo i da uživamo u životu.




Brojač: 257029