Djevojka u mojim ustima

disintegration


13.03.2016.

Shame on me

Došlo je takvo vrijeme da je teško iskazati svoje mišljenje o bilo čemu jer automatski ćemo biti etiketirani kao neko ko ima predrasude i ko diskriminira drugačije od sebe. Iako je to, realno, samo naše mišljenje i koje se neće promijeniti u našim glavama onda kada bude izrečeno. Na stranu i to što oni koji bivaju osuđeni, napadaju i osuđuju zbog tog osuđivanja, pa je to sve jedan začarani krug. I svi su isti, svi smo govna.

U posljednjih nekoliko godina postalo je nepodnošljivo neprihvatljivo imati mišljenje o gej populaciji, o feministikinjama, o debelim ljudima, o raznim kategorijama ljudi koje se razlikuju od većine. Naravno da je neprihvatljivo rugati se bilo kome zbog ičega i cijeniti ljude i njihovu ljudskost na osnovu izgleda, seksualne orijentacije, religije ili, ne daj Bože, bolesti, ali isto tako je postalo neprihvatljivo imati drugačije mišljenje, iako, navodno, živimo slobodnom svijetu, iako živi demokratija, iako imamo slobodu govora... NOT.

Pišem sve ovo zato što mi maloprije iskoči neki "fat/body shaming" članak na FB. Iskaču svakodnevno. Iskaču toliko često da sam počela da se osjećam krivom što imam normalnu kilažu i što, uopšte, ikad pogledam u smjeru debele osobe.
Nemam ja problem s debelim ljudima. Nemam problem ni sa kakvim ljudima, ma kako da izgledaju, jer znam da izgled ne čini osobu. Ali, ne mogu nikako da shvatim kako se može uporno naglašavati i trpati u medije da je pretila osoba zdrava osoba i da je seksi. Normalna jeste, ali za mene biti normalan ne znači imati 55 kg ili 155. To dolazi iznutra. Ne može niko da me ubijedi da je ženska osoba od 170 cm visine i 130 kg seksi, zdrava i privlačna i da je takva kilaža normalna za njenu visinu. Nije. Ne može niko da me ubijedi da to tako treba i da je slika koja se šalje u svijet putem medija zdrava za djecu koja sve to gledaju. Ili su promovisane anoreksične manekenke koje samo što se ne sruše od nedostatka svega, ili su promovisani pretili modeli koji jedva hodaju jer su puni svega. NIGDJE nikad nema sredine, nigdje se nikada ne piše o ljudima normalne kilaže za njihovu visinu, nigdje se ne podstiče uporan rad na sebi i zdrav način života (dobro, nije baš nigdje, ali you get the point), nego nam se samo potura pod nos kako je pretilo normalno i seksi, kako smo bezobrazni ako i mi tako ne mislimo, kako nemamo poštovanja, pa kako je u redu da feministiknje ne briju pazuh, jer, eto, to je njihovo pravo. Još ga i oboje i kao, one to peru, pa ne smrdi. More, ne seri!

Ironično je to... U svijetu kada je, navodno, sve prihvatljivo i kada svako ima pravo da bude šta želi, kako želi, gdje god želi, nije nikako prihvatljivo da imaš svoje mišljenje i da se razlikuješ od ostalih ovaca, jer ako bekećeš drugačije, loš si i... gle čuda, nisi normalan.

Djevojka u mojim ustima