20 godina poslije

Jutros kad sam se probudila dočekale su me slike crvenih stolica duž Titove. Ironično pomalo, je l’ de; krvava linija duž Titovog puta. Nisam znala da će ih postaviti, nešto nisam previše ni obraćala pažnju, da budem iskrena.

Većinu vremena tokom rata jesam bila u BiH, ali nisam osjetila njegove strahote u pravom smislu te riječi. U Sarajevo sam prvi put došla nekad poslije 2000. godine, tako da nisam imala predstavu, dok nisam bila malo starija, šta se sve u Sarajevu dešavalo.
Ne može čovjek pogledati sve one slike i snimke da ga neka jeza i tuga ne obuzme.

Danas nemam neku obavezu da bih išla zbog nje vani, a još uvijek se premišljam da li da izađem i prođem duž stolica. Nekakva jeziva tuga se osjeti samo preko slika i snimaka; ne mogu ni zamisliti kako je uživo. Gledam ljude na snimcima, slušam im izjave i pitam se kako li se oni osjećaju, ako je dotaklo mene koja nisam u ratu izgubila nikoga, mene koja nisam mogla ni zamisliti, a kamoli osjetiti šta je značilo biti pod opsadom i strahom od smrti svaki dan.

Čitam da je sporno što su stolice iz Srbije. Ljudi više raspravljaju o tome, nego o pravom značaju današnjeg dana. Kao da im nije bitno zašto su te stolice tu, nego je bitnije odakle su.
Ja nekako ne vidim razloga za toliku frku. Da li bi onim poginulim bilo bitno odakle su stolice? Ne bi, vjerovatno, jer više nisu tu.

Tužno je kako jedna užasna stvar kao što je rat toliko zbliži ljude, a danas kad je mir oni ponovo nađu razloga za svađu, makar to bile i stolice. Nađu razloga za jaz i sve one gluposti koje im prije 20 godina nikad ne bi ni pale na pamet.

Tišinom odjekuje Adagio, kao da je skladan baš za tugu.

8 comments » Write a comment

  1. Sarajevska opsada je trajala 1.425 dana. Zvanično je okončana u februaru 1996. godine. Za to vrijeme je ubijeno 11.541 građana Sarajeva, među kojima 1.601 dijete. Preko 50 hiljada osoba je ranjeno. Grozan period za sve Sarajlije, s velikom tugom se sjećam tih godina… 🙁

  2. Šetala sam duž Titove danas. Jezivo, ali savršeno simbolično obilježeno…

    I bila sam u Sa sve vrijeme, pa mi opet ni u jednom trenutku nije palo na pamet da se zgražam što su stolice proizvedene u Srbiji. Licemjerno je pričati o pomirenju i gledanju unaprijed, a dizati pompu oko ovakvih formalnosti. Kao što kažeš, kao da je bitno odakle su…

  3. Ja mogu misliti koliko je tuzan uzivo bio taj prizor. Ne kazem. Ali iskreno, bitno je znati da je to trebao biti savrsen perfomans, bez obzira na cijenu. Jer cijena tih ljudski zivota ne postoji. Izbor tih stolica je samo dokaz da Sarajlije nisu naucile i da se povjest ponavlja.

  4. Ne znam, Mayo… Jasno mi je da ima podijeljenih mišljenja i poštujem tvoje i vjerujem da imaš svoje razloge zašto tako misliš, ali sam ja mišljenja da se ne može ići naprijed dok se ne pomirimo, prvo sami sa sobom, a onda jedni sa drugima. Zaboraviti ne treba, ali su najveći oni koji opraštaju.

Komentariši